hrvatski

Teorijski pogledi na razvoj socijalne kompetencije predškolskog djeteta

Dijete je kreativno i interaktivno biće koje aktivno sudjeluje u svojem odgoju i socijalizaciji. Djetetova aktivna priroda prepoznaje se u njegovoj igri, spontanom učenju, istraživanju, znatiželji, maštanju i zamišljanju. Spoznaja da djeca, kao i odrasli, traže odgovor na pitanja koja će pomoći da sami sebe bolje razumiju, potaknula je mnoge autore na istraživanje osobne i socijalne kompetencije jer, kako je poznato, rano djetinjstvo postavlja prve okvire razvoja pojma o sebi, koji će sadržavati pozitivne i negativne elemente, lica i naličja. Rezultati mnogih suvremenih istraživanja pokazuju da postoji intenzivna korelacija između razvoja djetetova postignuća i okoline koja podupire njegovo učenje. Podržavanje pozitivnih socijalnih interakcija, a posebice uključivanje djeteta u zajedničke aktivnosti koje poboljšavaju i unapređuju njegovo psihotjelesno zdravlje, konstruktivan djetetov doprinos prema sebi i drugima smatra se poželjnim i društveno prihvatljivim, odnosno socijalno kompetentnim ponašanjem. To znači da su socijalno kompetentna ona djeca koja posjeduju socijalno prikladna, poželjna ponašanja i socijalno-kognitivne sposobnosti koje im omogućuju da različita ponašanja primijene na senzibilan način koji je usklađen s potrebama društva i kulture. U ovom radu elaborirat ćemo važnost poticanja socijalne kompetencije u ranom odgoju te ćemo se osvrnuti na analize navedenog fenomena koje daju suvremeni autori u znanstvenoj literaturi.

obitelj; rani odgoj; učenje djeteta; predškolska ustanova; socijalne kompetencije.

nije evidentirano