hrvatski

Staklo superstrukture – od fikcije do činjenica

Valovi gustoće naboja/spina (VGN/S) su dugodosežna uređenja koja se često javljaju u 1D sistemima i poznata su po svojim metastabilnostima. Međudjelovanje vala gustoće s nečistoćama ili sumjerljivom rešetkom određuje najpovoljniju fazu, a preostali slobodni nosioci naboja, koji nisu kondenzirali u kolektivno VG stanje, elektrostatički zasjenjuju faznu deformaciju. Stoga su zapinjanje i zasjenjenje odgovorni za obilje minimuma u VG faznom prostoru što rezultira staklastim ponašanjem. Da li u takvom sistemu s dugodosežnim redom postoji staklasti prijelaz, iznimno je provokativno pitanje! Gotovo je zaboravljeno da je još u vrijeme dubrovačke konferencije 1978 Fukuyama predvidio prijelaz iz VGNa u VGN staklo na konačnoj temperaturi [1]. Ovo je izlaganje o eksperimentalnoj potvrdi postojanja staklastog prijelaza kao generičkog svojstva VG, o sličnosti sa smrzavanjem u podhlađenim tekućinama, o kriteriju smrzavanja, o tome kako su fazoni zamijenili fonone, kako se pretvaraju u Bozonski vršak i kako možemo definirati staklo superstrukture [2] te konačno, kako se igranjem s veličinom domena korelirane faze može kontrolirano mijenjati temperatura prijelaza u staklo i dokazati valjanost kriterija smrzavanja.

staklasti prijelaz; val gustoće naboja; kriterij smrzavanja

nije evidentirano