hrvatski

Klinička slika i diferencijalna dijagnoza facioskapulohumeralne mišićne distrofije

Facioskapulohumeralna mišićna distrofija (FSHD) je nasljedna mišićna bolest s progresivnim razvojem slabosti mišića i propadanjem mišićnog tkiva. Nasljeđuje se autosomno dominantno, u 10 do 30% slučajeva javlja se sporadično. FSHD je osobito je zanimljiva kliničarima iz više razloga. Prema novijim podatcima iz 2008-e godine najčešća je među mišićnim distrofijama s prevalencijom od 7/1000001. Dok nije došlo do važnih spoznaja iz područja molekularne genetike FSHD, ona se svrstavala prema prisustvu tzv. klasičnih simptoma u treću nasljednu bolest mišića po učestalosti iza Duchenneove mišićne distrofije, Beckerove mišićne distrofije i miotonije distrofike2.Zbog širokog spektra različitih fenotipova FSHD teško je bilo čak i najvećim autoritetima iz područja miologije uspostavititočno definirani set kliničkih simptoma i znakova simptoma koji bi upućivalina FSHD. Kako su dolazile spoznaje o pojedinim novim kliničkim simptomima i znacima u sklopu FSHD, bolest je tijekom vremena nazivana različito: Landouzy-Dejerine mišićna distrofija, facioskapularna mišićna bolest, facioskapulohumeralna mišićna distrofija, skapulohumeralna mišićna distrofije, Coatova bolest, bilateralna senzorineuralna gluhoća itd. Kllinički simptomi i znaci FSHD su po prvi puta od francuskih liječnika Lois Landouzy-a i Joseph Dejerin-a još daleke 1884. Oni su upozorili na pojavnost bolesti u pojedinim familijama, opisujući prisutnost bolesti u 4 generacije jedne obitelji koji su istraživali kroz 11 godina.Formalna definicija kliničke slike je nastala tek 1952. godine na temelju istraživanja obitelji iz Utaha s velikim brojem oboljelih od FSHD. Početkom 1980-ih kliničari postaju svjesni da je varijabilnost kliničkog izražaja upravo posljedica genetske i patofiziološke kompleksnosti bolesti, da bi u 90-im godinama prošlog stoljeća završila istraživanja koja s pojavom bolesti povezuju promjene na genu DUX4 na kromosomu 43 .Genetičkim testiranjima se mjeri broj ponavljajućih sekvenci D4Z4 (3, 2kb jedinica) odnosno njhovih delecija na subtelomeričkoj regiji kromosoma 4q35 kojesu najuvjerljiviji dokazi potvrde dijagnoze FSHD i u asimptomatskih bolesnika.Normalni D4Z4 aleli imaju 11-100ponavljajućih jedinica, a u osoba s FSHD je broj ponavljanja smanjen na od 1 do10. U više od 95% slučajeva FSHD se detektira upravo navedena genetska mutacija, dok postoje bolesnici s nezamjetljivom različitijim fenotipom (FSHD tip 1B) kod kojih nema patološke promjene na 4q kromosomskom mjestu, ali i bolesniciu kojih se sumnja da postoje drugi odgovorni geni i drugi mehanizmi koji objašnjavaju tzv. objedinjenu teoriju genetičkog modela FSHD.Unatoč novih otkrića iz područja molekularne genetike ostaje saznanje da se još dosta u istraživanju bolesnika s FSHD mora učiniti jer egzaktni mehanizam koji vodi dio atrofije mišića u bolesnika i posljedične slabosti u njima još nije jasan. To bi dakako bilo važno u terapiji FSHD ; u izboru valjanog farmaceutskog pripravka ili genetičkog liječenja bolesti4 . Teba naglasiti da u svakodnevnoj rutinskoj praksi u našoj zemlji neurolozima nisu dostupnilaboratoriji za molekularnu dijagnostiku FSHD. Većina se liječnika praktičara mora osloniti na klinički pregled i poznavanje simptoma i znakova suspektnih na FSHD, te na detaljno razmatranje velikog broja sličnih bolesti u sklopu diferencijalne dijagnoze. U slučajevima negativnog nalaza najčešće genetske mutacije za FSHD potrebo je pristupiti postupcima dokazivanja ili isljučivanja drugih nasljednih i stečenih bolesti koje klinički sliče FSHD.

facioskapulohumeralna mišićna distrofija; klinička slika; diferencijalna dijagnoza

nije evidentirano