hrvatski

Psihoanaličke teorije edipskoga poistovjećivanja i hrvatski moderni i suvremeni roman

Malobrojna psihoanalitička čitanja hrvatske književnosti mahom se svode na pojedinačne članke pa su dosadašnja teorijska istraživanja i proučavanja hrvatskoga modernoga romana oskudijevala psihoanalitičkim interpretacijama te nisu u tolikoj mjeri uzimala u obzir potencijal koji nudi psihoanalitička kritika prilikom iščitavanja određenih kulturoloških signala koje ti romani sadržavaju. Cilj je ovoga rada ponuditi cjelovit i sustavan teorijski uvid u principe edipskoga poistovjećivanja u rasponu od osnutka psihoanalize do njezinih inačica u našem vremenu. Predloženim se radom na temelju psihoanalitičke kritike nastoji iščitati, na primjeru korpusa odabranih romana hrvatske književnosti, dominantne oblike subjektivizacije i socijalizacije u određenoj kulturi te odnos između književnih djela te kulturnih strujanja u određenom razdoblju. Uvidom u aspekte edipskog poistovjećivanja u psihoanalitičkim teorijama Sigmunda Freuda, Melanie Klein, Jacquesa Lacana, Slavoja Žižeka, Juliet Mitchell, Nancy J. Chodorow, Jessice Benjamin i pripadnika Frankfurtske škole (Theodor Adorno, Max Horkheimer, Jürgen Habermas, Erich Fromm, Herbert Marcuse), koji uvode društvenu dimenziju u psihoanalizu, te njihovom primjenom na analizu odabranih romana hrvatske književnosti dvadesetoga i dvadesetiprvoga stoljeća (Isušena kaljuža Janka Polića Kamova, Alkar Dinka Šimunovića, Povratak Filipa Latinovicza Miroslava Krleže, Sam čovjek Ive Kozarčanina, Elijahova stolica Igora Štiksa) predloženim se radom nastoji ukazati na koji način književnost odražava krizu moderne obitelji, zaokret od edipske prema narcističkoj kulturi, te patrijarhalni koncept kulture određenoga vremena i prostora. Kroz navedena djela nastojat će se iščitati dominantni mehanizmi subjektivizacije i socijalizacije, društvene represije, autoriteta te utjecaja društvenih ideologija preko medijatorske uloge obitelji na procese formiranja identiteta i sebstva pojedinaca. U razmatranje se uzimaju i teorijska saznanja pripadajućih feminističkih, rodnih i kulturoloških teorija koje su svoje postavke crpile upravo iz psihoanalitičke kritike, u kontekstu pozivanja na nju ili njezinoga osporavanja, kako bi se razmotrili principi identifikacije u prededipskom, edipskom i postedipskom razdoblju formiranja sebstva u rasponu od tradicionalne nukleusne patrijarhalne obitelji do trenutka kada ona gubi svoje značenje te je formiranje sebstva prepušteno pojedincu u interakciji s drugim pojedincima.

edipsko poistovjećivanje; subjekt; identitet; obitelj; roditeljske funkcije; psihoanaliza; Edipov kompleks; žudnja

nije evidentirano