hrvatski

“Čekam da pogriješiš”: o procjeni disleksije.

Logopedska procjena u području čitanja i pisanja treba imati jasan cilj, biti usmjerena na obrazovne mogućnosti/stjecanje znanja i okrenuta posebnostima osobe. Ova obilježja značajno su se udaljila od tzv. medicinskog modela, čije dobre strane (poput određivanja ''isključujućih kriterija'' za procjenu disleksije) nikako ne smiju biti zanemarene. Pomak je napravljen prema tzv. interaktivnom modelu i procjeni teškoća učenja (Wedell, 2000) u kojima se naglašava interakcija učenika i podrške koju osigurava odgojno-obrazovni sustav. Usmjerenost ovoga modela na školsku populaciju, ne ograničava mogućnosti njegove primjene na odraslu dob – u procjeni čitanja i pisanja odraslih ciljevi se trebaju odnositi na pružanje podrške okoline u situacije čitanja, pisanja i učenja (posebno za studente), te razvoj samopodške. U Hrvatskoj je procjena disleksije uglavnom proces koji nije dostatno (a ponekad nije uopće) povezan s postupcima podrške. Problem procjene disleksije u odraslih uz to uključuje i nedostatak standardiziranoga materijala i nedovoljna iskustva s prepoznavanjem obilježja funkcioniranja osoba s disleksijom, posebno na razini pismenosti, a s obzirom na osobitosti hrvatskoga jezika i pisma. Cilj je ovoga rada izdvajanje bitnih područja procjene disleksije u odraslih te predstavljanje materijala za procjenu, oblikovanih kroz rad na iSheds Tempus projektu. Svrha je dati smjernice za promjenu pristupa procjeni disleksije od najčešće prisutnoga “čekam da pogriješiš” prema “razumijem problem” i zatim “osiguravam podršku”. Ovakve promjene svakako trebaju pratiti izmjene u zakonskoj regulativi, u planovima i programima rada odgojno-obrazovnih sustava i kurikulumima te u uspostavljanju učinkovitih i sustavnih oblika podrške. Takvim izmjenama, a procjena je samo karika u lancu, znati procijeniti disleksiju znači imati moćno oruđe.

disleksija; logopedska podrška

nije evidentirano