hrvatski

Branko Fučić i "ljevica" Hrvatskog katoličkog pokreta

Josip Žgaljić, autor knjige "Branko Fučić - od Dubašnice do Dubašnica" piše o Fučićevim srednjoškolskim i studentskim danima. Ističe da je Branko "pod utjecajem Hrvatskog katoličkog društva Domagoj i katoličkih personalista... tijekom gimnazijskih i studentskih dana - jamačno dakle u najprelomnijem i najbitnijem razdoblju za stvaranje vlastite osobnosti - oblikovao svoju duhovnost za čitav život". Po Žgaljićevu mišljenju "Domagoj" je bio "takva organizacija koja nije sputavala njegovu osobnost, a istodobno je bila dovoljno katolička i intelektualna pa je odgovarala mladome Fučiću, do tada odgajanom u kući i u najbližem okruženju na takvim načelima. Deviza Domagoja: Bog - hrvatski narod - socijalna pravda i Fučiću je bila prihvatljiva. Stoga je i on pristupio tom pokretu." No, Žgaljić napominje da se Branko također sastajao i s katolicima personalistima, ali tvrdi da da se u toj skupini nije posebno isticao. Zatim zaključuje: "Fučić je zapravo bio uzor intelektualca toga pokreta /tj. "Domagoja"/: aktivan katolik, zauzet za socijalnu pravdu, vjernik". Fučićevu pripadnost personalistima Žgaljić ne smatra nespojivom s pripadnošću domagojevcima, ali naglašava da je Fučić bio "personalist po svojem unutarnjem uvjerenju, odbijao je svaki totalitarizam ; nikome se nije pokoravao: čitav život je pripadao samo svojim idejama, nije nikad priznavao autoritete". Kako je Fučić bio životno vezan s Maksom Pelozom, također domagojcem i personalistom, a označenim kao katoličkim ljevičarom, opravdano je istražiti u kojoj mjeri se i njega može povezati s tom strujom unutar Hrvatskoga katoličkog pokreta.

Branko Fučić; Hrvatski katolitički pokret; "Domagoj"; personalisti; Makso Peloza.

nije evidentirano