hrvatski

Vladimir Ardalić o sebi i Drugima – Drugi i Ardalić

Jedan od najobjavljivanijih suradnika Zbornika za narodni život i običaje Južnih Slavena, samouki i nadareni Bukovčanin Vladimir Ardalić, bio je sociokulturno i jedan od najvećih marginalaca među suradnicima časopisa. Njegova formalna izobrazba bila je ograničena na tri razreda pučke škole, ali su njegova znanja, kulturna memorija i ponajviše imaginacija, stečeni u kući strica Jakova, paroha u Đevrskama te u društvu njegove kćeri Ljubice, oslobodili u nadarenome Vladimiru kreativne energije koje su se mogle materijalizirati u velikim etnografskim i arheološkim projektima, s jedne strane Zbornika za narodni život i običaje Južnih Slavena Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, bolje rečeno dra Antuna Radića i, s druge strane, fra Luje Maruna i njegova Hrvatskoga starinarskog društva. Neovisno o drugim kontekstima, ta je suradnja u najplodnijim godinama Ardalića i politički orijentirala. Bio je u oba slučaja jedan od rjeđih, ako ne i rijetkih suradnika „pravoslavnih Hrvata“, koji je, k tome, u svojim uvjerenjima i ponašanjima znao biti krajnje ambivalentan. Antun Radić i Dragutin Boranić su svaki na svoj način poticali Ardalićevo stvaralaštvo, a, istovremeno, očito nisu umijevali pronaći primjeren način komunikacije s čovjekom s kojim suradnja nije mogla biti jednostavna i svedena na neobvezujuće građanske konvencije. Ardalićevo iskustvo upućuje i na dublje kulturološke kontroverze u radu akademijina Odbora za narodni život i običaje, koji je elitni kulturni projekt „otkrića naroda“ htio raditi oslanjajući se na talentirane „obične“ ljude, a previđajući da je za njegovo uspješno realiziranje bila nužna i primjerena kultura komunikacije. Činjenica da je Vladimir Ardalić godinama, sve do 1913. godine, bio i jedan od najbližih i najuspješnijih suradnika fra Luje Maruna u Hrvatskome starinarskom društvu, Ardalića čini istraživački još intrigantnijim, u ovom slučaju tim više što je fra Lujo Marun i sam bio prije svega ingeniozni priučeni arheolog, sa svim prednostima i manjkavostima takva statusa u vrijeme kada je hrvatska rednjovjekovna arheologija bila na svojim počecima, ali i u vrijeme kada je profesionalna arheologija u Europi pa i na tlu Hrvatske bila dosegla zavidnu razinu razvoja. U ovom je slučaju također bila riječ o elitnom nacionalnom projektu, ali istovremeno i projektu u kojem je bilo dovoljno prostora za kreativne amatere, za svim dobrim i lošim implikacijama takve situacije.

Vladimir Ardalić i Antun Radić; Dragutin Boranić; fra Lujo Marun; hrvatska etnologija i hrvatska arheologija; pravoslavni Hrvati; Srbi u Dalmaciji; 19. i 20. stoljeće

nije evidentirano