hrvatski

Jean-Baptiste Feuvrier (1842-1926): cetinjski korespondent Baltazara Bogišića

Baltazar Bogišić je stigao na Cetinje na poziv knjaza Nikole Petrovića Njegoša početkom travnja 1873. godine raditi na „Zakoniku za Crnu Goru“ i konačno formalno otišao sa Cetinja kada je knjaz prihvatio njegovu ostavku na mjesto ministra pravde 22. veljače 1899. godine. Bilo je to nakon punih četvrt stoljeća i to u Bogišićevoj šezdeset i petoj godini života. Bio je jedan od brojnih Južnih Slavena, ali i drugih ljudi različita podrijetla koji su u razdoblju koje je prethodilo međunarodnome priznanju Crne Gore kao države na Berlinskom kongresu 1878. godine i koje je završilo s njezinim porazom u Prvome svjetskom ratu sa Crnom Gorom bili blisko vezani. Bili su to ljudi koji su s različitim poticajima, na različite načine, u različitu trajanju i posebno s različitim učincima svjedočili i/ili sudjelovali u sve ubrzanijem pretvaranju tradicionalne pa i arhaične Crne Gore u modernu državu. Baltazaru Bogišiću pripada među njima posebno uočljivo mjesto. Vrlo mnogo je napisano s time u vezi i ne ulazeći u raspravu o tome što bi se dalje moglo činiti, namjera mi je ovim radom doprinijeti pouzdanijem uvidu u odnose Baltazara Bogišića i Crnogoraca i to s jednoga posebnog stajališta, neupitno važnog za složeniji pristup tim odnosima u cjelini. U razdoblju od 1873. do 1899. godine Bogišić je osobno razmjerno rijetko boravio u Crnoj Gori. Rad na crnogorskome zakonodavstvu, kako ga je on shvaćao, vodio ga je na razne strane. Postavlja se pitanje kako je on komunicirao s ljudima različita statusa u Crnoj Gori, od najviših do najnižih razina, kada ga tamo nije bilo, a kada mu je komunikacija bila radno nužna. Uvid u popis sačuvanih Bogišićevih prepiski koje su pohranjenje u Bogišićevoj zbirci u Cavtatu bio je za mene s time u vezi veliko iznenađenje: Prvo, vrlo je malo registriranih cetinjskih korespondenata i drugo, vrlo je malo njihovih pisama. Još je veće iznenađenje bila spoznaja da daleko najviše sačuvanih pisama, 47 prema izvornoj evidenciji, potječe od francuskoga vojnog liječnika Jean-Baptistea Feuvriera (1842. – 1926.), s kojim se Bogišić očito upoznao prije 1875., najvjerojatnije već 1873. godine i s kojim je ostao u vezi do kraja svog života. Nakon njihovih crnogorskih susreta i druženja Bogišić i Feuvrier su se rjeđe viđali sve do posljednjih godina Bogišićeva života, ali su na različite načine bili jedan s drugim u vezi i to očito ljudski bliskoj, povjerljivoj vezi, koliko je to u slučaju jednoga i drugoga neženje i 'samotnjaka' uopće bilo moguće. Iako je manji dio Feuvrierovih pisama Bogišiću upućen iz Crne Gore i Boke kotorske, više ih je koja se sadržajno odnose na crnogorske motive

Baltazar Bogišić; Jean-Baptiste Feuvrier (1842-1926); Cetinje; Crna Gora; prepiska

Ovo je prvi cjelovitiji članak o Jean-Baptiste Feuvrieru uopće, a nastao je na temelju arhivskih i bibliotečkih istraživanja u Zagrebu i Parizu te povezivanjem vrlo njegovih međusobno različitih interesa i poslova. Prvi put su objavljena i sačuvana njegova pisma Bogišiću, koja datiraju do pred Bogišićevu smrt.