hrvatski

Ljubo Babić - antologija

Impresivno djelo Ljube Babića, čija se intelektualna univerzalnost i umjetnička osobnost angažirala na brojnim područjima slikarskog medija i izvan njega, ostavivši dubok trag u hrvatskoj kulturi između dva svjetska rata, u ovom je antologijskom prikazu obuhvaćeno iz suženog gledišta na njegovo likovno djelovanje. U tom kontekstu zastupljeni su bitni segmenti njegova slikarstva i predočene njegove ključne stilske i tematske posebnosti. Ljubo Babić rodio se 1890. u Jastrebarskom, umro je u Zagrebu 1974. Slikarstvo je studirao u Zagrebu, Münchenu i Parizu. Babićeva umjetnička parabola prikazana je od prvih samoukih radova iz srednjoškolskih dana, studentskih radova uz Crnčića i Čikoša, i ranih secesijskih reminiscencija, te njegovih dodira s grupom Medulić. Minhensko školovanje kod Franza von Stucka dalo mu je europske temelje, a moderna nadgradnja s Monetom i Van Goghom dogodila se u Parizu. Tako formiran i široko obrazovan vratio se u Zagreb u osvit Prvog svjetskog rata 1914., koje ga je kataklizmičko vrijeme odmah prebacilo u ekspresivnu evokaciju tragike i simboličku koncepciju ljudske drame. Ekspresionizam Ljube Babića obilježen je osobnim stilom i dramatskom tematikom u kojoj simbolka Crnih zastava, ili sakralna tematika Golgote poprimaju metaforičku ekspresivnost. Uloga Miroslava Krleže, koji ge je na neko vrijeme uvukao u svoju duhovnu orbitu, također se pokazala nemimoilaznom u tumačenju Babićeve ekspresionističke faze, pa i kasnije. U tom srodstvu slikara i pisca, i kad im se još pridružio režiser Branko Gavella, započela je Babićeva slavna scenografska karijera, a hrvatskom narodnom kazalištu ukazalo se «zlatno doba». Putovanje u Španjolsku 1920. i susret s velikanima španjolskog slikarstva urodila je ciklusom akvarela koji do danas nisu nadmašeni. Odmah po povratku prebacio se na realistički koncept što posvjedočuje njegovu ranu upletenost u suvremene tokove novorealističkih tendencija i magičnog realizma, kojem je stilu poslijeratne epohe dao svoj stilski i tematski prilog. Idući ususret četvrtom desetlijeću Babić je još jednom otvorio novo poglavlje. Na komponenti hrvatskoga tla, na različitosti južnih dalmatinskih i sjevernih panonskih krajeva formulirala se njegova ključnu teza o «našem izrazu» u umjetnosti, s nacionalnim predznakom, nošenim znakovitim obilježjima naše sredine, naših ljudi i našeg prostora. Na njegovim slikama, uistinu se krajolici našeg juga i sjevera - tih dviju antipodnih regija bitno razlikuju. Sinteznom interpretacijom rodnoga kraja najzad je dosegao toliko traženu paradigmu «našeg izraza», ne odstupajući pritom od visoko kultivirane izvedbe, na čemu je bezpogovorno inzistirao. I doista, Babićevo se slikarstvo do samoga kraja održalo na visokoj razini kvalitete. Sustavnom analizom u slijedu poznatih činjenica ova interpretacija nanovo sagledava i revalirizira doprinos Ljube Babića u slikarstvu 20. stoljeća. Kao svestrani umjetnik nadprosjećne likovne i opće kulture, duboko ukorijenjen u svoje vrijeme Babić nije bio neosjetljiv na protok stilova ali ih u slikarstvu nije slijepo pratio, ostajući do kraja prekaljeni realist. Odrekavši se eksperimenta u ime »apsolutnog« slikarstva stvarao je umjetnost dugog trajanja.

Ljubo Babić; slikarstvo; 20. stoljeće; ekspresionizam; realizam; "naš izraz" u slikarstvu; krajolik; portret; autoportret

nije evidentirano