hrvatski

Petrarkizam kao uporišna točka u tipologizaciji dubrovačke pastorale

Hrvatska je književnost zarana respektirala književni ukus talijanske književnosti i njegovala mnoge književne vrste koje su se iz Italije širile Europom. Tijek platonističko-petrarkističke pastorale u hrvatskoj književnosti vodi od ekloge Džore Držića preko pastorala Marina Držića do Sasinovih epigonskih pastorala. Vetranovićeve i Nalješkovićeve pastorale dijelom su dio nešto drukčijeg značenjskog sustava. Najraniji prijevod Tassova Aminte objavio je 1580. D. Zlatarić, godinu dana prije izlaska tiskanog originala. Pastora fida preveo je 1592. F. Lukarević Burina. U XVII. st. pastoralnu tradiciju nastavljaju Dubravka Ivana Gundulića i Atalanta Junija Palmotića, ali pastoralna linija u tim dramama gubi nekadanju vrijednost i ostaje dekoracija drukčijoj, baroknoj namjeni. I u hrvatskoj je pastoralnoj drami riječ o poeziji koja je književno-scenski izraz propitivanja sreće: do jednog vida sreće put vodi preko zemaljskog življenja, a do drugog se dolazi putem kontemplacije. Ljepota nimfe i motiv njezina natprirodnog podrijetla objašnjenje nalaze u neprolaznosti. Ljepota stvarnosti su seoske pastirice, ali to je ljepota koja prolazi. Pastorala razgraničuje prostor grada od rustiklanog (ali idealnog) prostora pastira i pastoralnog prostora nimfe. Uz stil i jezik petrarkističke lirike autori, Dž. Držić, N. Nalješković, M. Vetranović i M. Držić, uvode u hrvatsku pastoralu i stilizirani svakodnevni govor čime joj otvaraju mogućnost samostalnog razvoja (u talijanskih preteča su elementi niskog stila rijetki i ne prelaze okvire bukoličko- vergilijanske tradicije). Svjetovi, stilovi i jezici ne počivaju na nakani međusobne destrukcije nego na jednostavnom supostojanju. Dok je talijanska pastorala krenula Sannazarovim putem umjetničke jednostavnosti, hrvatska je krenula drugim putem u kojoj se pastoralnom svijetu upućuje smijeh gledatelja.

petrarkizam ; hrvatska pastorala ; tipologizacija

nije evidentirano