hrvatski

Odnosi tipografije i prijelomnih rešetaka

Grafički je dizajn struka koja se bavi prenošenjem osmišljenih poruka vizualnim putem. Zato što autori tih poruka obično žele da njihove poruke budu shvaćene jasno i jednoznačno, dobar je dio poruke izražen jezikom, dogovorenim sustavom komunikacije koji teži tomu da se poruke mogu prenositi tako jasno da ne bude dvojba oko interpretacije. Jezične poruke vizualno prikazujemo pismom i u takvu ih obliku nazivamo tekstom. Grafičke kompozicije, stoga, uvijek sadrže tekstovne elemente. Kako će se pokazati u ovome radu, sam prikaz teksta još ne osigurava jasnoću i kontrolu nad doživljajem i čitkošću poruke. Da doskoče tomu problemu, nastale su mnoge grane teorije dizajna koje pokušavaju otkriti koji to još čimbenici utječu na poruku i kako njima upravljati. Od njih su možda najvažnije tipografija i teorija vizualnih kompozicija. Tipografija svoju pažnju posvećuje tekstu – pokušava pronaći skup načela koji će osigurati lakoću i jasnoću čitanja jezičnih poruka prikazanih pismom. Zato što ukupnu poruku i njen doživljaj ne određuje samo jezična sastavnica poruke, dapače jezično je značenje ovisno i o kontekstu, tipografija dio svojih znanja posuđuje iz teorije oblika primijenjenih umjetnosti. No sama tipografija, ograničena pravilima pisanoga jezika – a ta nisu nužno vezana pravilima nejezične komunikacije – ne uspijeva u potpunosti opisati sve čimbenike koji utječu na doživljaj poruke. Dizajneri moraju, stoga, povezati svoja tipografska znanja sa znanjima teorije vizualnih kompozicija, koja uključuje teoriju oblika i nije vezana za jezične poruke. Teorija vizualnih kompozicija nastoji prepoznati sve ostale, nejezične, čimbenike koji utječu na doživljaj kompozicije, kao i način kako njima možemo utjecati na poruku. To ne znači da ona može zanemariti ograničenja u pogledu na slobodu rasporeda i oblikovanja likova, koja nameću pravila pisanoga jezika pri baratanju tekstovnim elementima, ali sama jezična poruka nije u središtu pažnje teorije vizualnih kompozicija. U središtu je njene pažnje poruka koja se izvlači iz kompozicije i koja dopunjuje jezičnu poruku. U takvu pogledu do izražaja dolaze razni hijerarhijski odnosi likova, njihova povezanost i istaknutost, nejezične poruke sklada i dinamike, napetosti i složenosti. Da bismo ukupnim dojmom učinili te odnose uočljivima, presudnu ulogu igraju obilježja i odnosi veličina i položaja likova. Upravo su se zato prijelomne rešetke pokazale najpogodnijim alatom za upravljanje oblikovanjem kompozicija. Prijelomnim si rešetkama zapravo možemo pomoći samo u određivanju veličina i položaja likova, ali na taj način možemo osigurati smislenu povezanost svih mjera u kompoziciji, čineći time veličinske odnose lako uočljivima i postižući dojam sklada kakav uočavamo i u uravnoteženim pojavama u prirodi. Već se iz prethodnoga odlomka može zaključiti kako su nam za slaganje uspješnih grafičkih kompozicija potrebna znanja i iz tipografske teorije i iz teorije porabe prijelomnih rešetaka, no zato što te dvije grane znanja vuku svoje temelje iz različitih tipova komunikacije, potrebna nam je i interdisciplinarna vrst znanja o tome kako te dvije vrste posebnoga znanja uopće možemo udružiti. U čemu se te dvije vrste znanja preklapaju i, kada se preklapaju, mogu li si proturiječiti? Kako se načela iz dvaju različitih područja spajaju dok se odnose na isti lik, i kako se rješavaju njihove nesukladnosti? Ovaj rad želi navesti sva bitna načela tipografije, kao i porabe prijelomnih rešetaka, objašnjavajući pri tome smisao po kojem su ta načela osmišljena i čineći time razumljivima odnose među njima. Kako bismo to mogli postići, prvo moramo definirati područja zanimanja tipografske teorije, kao i načela porabe prijelomnih rešetaka. Pojašnjenja o područjima zanimanja pojedinih teorija i o njihovim ciljevima nalaze se na samom početku svake cjeline. Za ovaj su rad važna načela teorije oblika, zajednička tipografiji i prijelomnim rešetkama, prikazana u prvoj cjelini. Druga je cjelina posvećena tipografiji – pismovnomu sustavu i tipografskomu oblikovanju unutar toga sustava. I na kraju, treća se cjelina posvećuje prijelomnim rešetkama, odnosno načelima teorije vizualnih kompozicija, koje se oblikuju pomoću prijelomnih rešetaka. Ta načela teorije vizualnih kompozicija predstavljaju prirodnu geometriju, govore o utjecaju prirode na našu percepciju pomoću odnosa veličina i položaja likova te pomoću estetskih doživljaja koji se pobuđuju dojmovima sklada ili dinamike, kao i uobičajenosti koja pomaže jasnoći percepcije. Na kraju se samoga rada nalazi dodatak “O nazivlju” koji objašnjava značenje pojmova rabljenih u radu.

tipografija; prijelomna rešetka; kompozicija

nije evidentirano