hrvatski

Ugovor o uskladištenju u hrvatskom i makedonskom pravu

Raspravlja se o ugovoru o uskladištenju kao gospodarski iznimno značajnom pravnom poslu. Težište je na analizi odredbi Zakona o obveznim odnosima i na poredbenopravnoj raspravi ugovora o uskladištenju. Utvrđuju se prava i obveze ugovornih strana, skladištara i ostavodavca. Nudi se odgovor na pitanje o postojanju, značaju, obilježjima i ulozi javnih skladišta u domaćoj pravnoj i poslovnoj praksi. Pravna praznina popunjava se u tom dijelu povijesnom i poredbenom analizom propisa koji su uređivali i uređuju poslovanje javnih skladištara. Ističe se da je ugovor o uskladištenju prvenstveno trgovačkopravni posao, ali da ovisno o osobi ostavodavca može poprimiti i obilježja potrošačkog ugovora. U skladu s navedenim de lege ferenda predlažu se određene izmjene ZOO-a kojima bi se dodatno zaštitili ostavodavci-potrošači po uzoru na njemačko pravo. Detaljno se razmatraju obveze skladištara kao ugovorne strane koja pruža specijaliziranu i složenu uslugu. Osobito se kritizira odredba čl. 754. ZOO-a koja uređuje pitanje izdavanja posebnog vrijednosnog papira, skladišnice, kao nedovoljno precizna. Zbog te odredbe skladišnice se rijetko izdaju u domaćoj poslovnoj praksi te se stoga predlaže njezina izmjena. Zaključuje se kako ne postoje značajne razlike između hrvatskog i makedonskog prava u materiji ugovora o uskladištenju. Temeljitom usporedbom s njemačkim pravom zaključuje se kako postoje određeni koraci koje hrvatski zakonodavac treba poduzeti kako bi osuvremenio i poboljšao propise koji uređuju skladišni posao te se u tom smjeru predlažu određena rješenja de lege ferenda.

ugovor o uskladištenju; skladištar; ostavodavac; roba; javno skladište; skladišnica

nije evidentirano