hrvatski

Spoznaje Ruđera Boškovića o polarnoj svjetlosti, objavljene u raspravi De aurora boreali iz 1738. godine

Boškovićeva rasprava De aurora boreali (O sjevernoj zori), objavljena 1738. u Rimu nakon što je završio studij filozofije, zaslužuje da bude istražena iz perspektive povijesti filozofije prirode i suvremene fizike atmosfere. S latinskog na hrvatski raspravu je preveo Ivica Martinović, radi koautorskog rada na njezinoj iscrpnoj znanstvenoj ocjeni. To je ujedno prvi prijevod spomenutog rada na neki živi jezik, a odabrani rezultati njegove analitičke obrade predmet su ovog izlaganja. U 17. stoljeću, za razdoblja neaktivnog Sunca, koje je poznato pod nazivom Maunderova minimuma, polarna se svjetlost nije događala, a u 18. stoljeću postala je velikim izazovom za prirodoznanstvenike i o njezinoj su naravi postojale tri konkurentne pretpostavke. U raspravi De aurora boreali Bošković je zabilježio da je polarnu svjetlost 16. prosinca 1737. »promatrala cijela Europa«, pa je i on htio doprinijeti boljem poznavanju te pojave. Pri istraživanju polarne svjetlosti mladi se Bošković najviše oslonio na četiri zapažena rada: raspravu Traité physique et historique de l’Aurore Boréale (1731) francuskoga akademika Mairana, motrilačko izvješće Observatio Aurorae Borealis, visae nocte insequenti diem XVI. Decembris, Anno 1737. Giovannija Polenija, profesora matematike na Sveučilištu u Padovi, i dvije različite rasprave pod istim naslovom De luce boreali (1728, 1735), koje je Friedrich Christoph Mayer objavio u časopisu Commentarii Academiae scientiarum imperialis Petropolitanae. Stavove i matematičke izvode iz tih radova on je razradio, ponekad i dopunio novim rješenjem. U prvom i drugom stavku rasprave Bošković je odredio Zemljin polumjer i visinu Zemljine atmosfere. U trećem i četvrtom stavku odredio je visinu polarne svjetlosti motrene1726. i 1737. iz Rima. U oba slučaja izračunao je da je visina bila nešto veća od 1000 km. U petom stavku geometrijskom je metodom riješio Mayerov problem: odrediti visinu polarne svjetlosti kružnog oblika, usporedne s ekvatorom i centrirane na osi ekvatora, kad se opaža iz samo jednog položaja. U šestom, posljednjem stavku svoje rasprave Bošković je potanko raspravio tri pretpostavke o fizičkom uzroku polarne svjetlosti. Prema prvoj pretpostavci, sjevernu zoru uzrokuje povećana gustoća atmosfere oko pola, gdje se Sunčeve zrake jako lome i tako proizvode pojavu. Gdje je tijelo koje tako reflektira zrake, proturiječio je Bošković. Druga pretpostavka izvodi sjevernu zoru iz izgaranja atmosfere, a Bošković je takvu objašnjenju uputio dva prigovora. Napokon, Bošković je pristao uz Mairanovo objašnjenje: Sunčeva vrtnja izaziva deformaciju Sunčeve atmosfere, koja poprima »oblik konveksne leće« šireći se u ravnini ekliptike ; »vrlo rijetka tvar Sunčeve atmosfere« utječe u visoku Zemljinu atmosferu i žari je. »Drugim razlogom pojava jedva da bi se mogla objasniti«, naglasio je Bošković. Prema modernim znanstvenim spoznajama, Sunčev vjetar i tok razrijeđenog plina ekstremno visoke temperature, sastavljen od atomskih čestica, iona i elektrona, prodiru kroz geomagnetsko polje, pobuđujući sastavnice Zemljine atmosfere na svijetljenje, te tako dovode do pojave polarne svjetlosti. Stoga se Boškovićeva obrazloženja o fizikalnom tumačenju polarne svjetlosti mogu smatrati bliskima modernom pogledu. Osobita je slučajnost da 300. obljetnica rođenja Ruđera Boškovića, istraživača polarne svjetlosti, neposredno prethodi nastupu sljedećeg maksimuma Sunčeve aktivnosti 2012.–2014., a to znači i s mogućnošću da se iz Hrvatske ponovo motri polarna svjetlost. Bošković’s insights on polar light, published in the treatise De aurora boreali in 1738 Bošković’s treatise De aurora boreali (On polar light), published in Rome in 1738, after he had completed his studies in philosophy, ought to be examined from the perspective of the history of natural philosophy and modern physics of the atmosphere. The treatise was translated from Latin into Croatian by Ivica Martinović with the purpose of interdisciplinary collaboration on its comprehensive scientific assessment. This is also its first translation into a living language, and the results of its analysis are the subject-matter of this lecture. In the seventeenth century, during the period of inactive Sun known as Maunder minimum, aurora borealis did not occur. In the eighteenth century, however, it became a great challenge to the natural philosophers and its nature was explained by three rival hypotheses. In the treatise De aurora boreali Bošković wrote that on 16 December 1737 the polar light “had been observed by the whole of Europe, ” so that he too wished to make his own contribution to a better understanding of that phenomenon. The young Ragusan’s research on aurora borealis is based chiefly on four significant works: Traité physique et historique de l’Aurore Boréale (1731) by French academician Mairan, observation report Observatio Aurorae Borealis, visae nocte insequenti diem XVI. Decembris, Anno 1737. by Giovanni Poleni, professor of mathematics at the University of Padua, and two different treatises under the same title De luce boreali (1728, 1735), which Friedrich Christoph Mayer published in Commentarii Academiae scientiarum imperialis Petropolitanae. Bošković elaborated the views and mathematical derivations from these works, introducing new solutions at times. In the first and second proposition of the treatise Bošković determined the Earth’s radius and the height of the Earth’s athmosphere. In the third and fourth proposition he determined the aurora height on the basis of the observations from Rome in 1726 and 1737. In both cases he calculated that the height slightly exceeded 1, 000 km. In the fifth proposition by geometric method he solved Mayer’s problem: to determine the aurora height, if it has circular form, which is parallel to equator and centred on the axis of equator when the phenomenon is observed from a single position. In the sixth, last proposition of his treatise Bošković explained in detail the three hypotheses of the physical cause of polar light. According to the first hypothesis, the aurora is caused by the increased density of the atmosphere around the pole, where the solar rays are subject to greater refraction, producing this phenomenon as result. Where is the body that reflects the rays, Bošković contradicted. The second hypothesis derives the phenomenon of polar light from the combustion of the atmosphere, to which Bošković made two objections. Finally, Bošković adhered to Mairan’s explanation: the rotation of the Sun causes deformation of the solar atmosphere, which then takes “the shape of convex lens, ” expanding in the plane of the ecliptic ; “very rare matter of the solar atmosphere” enters the high atmosphere of the Earth and heats it. “By another argument this phenomenon could hardly be explained, ” Bošković emphasised. According to modern scientific results, solar wind and the flux of rarefied gas of extremely high temperature, composed of atomic particles, ions and electrons, penetrate through the geomagnetic field, inducing the components of the Earth’s atmosphere to produce light, and thus lead to the phenomenon of polar light. Therefore Bošković’s explanation of the physical cause of polar light might be considered very close to the current view. The 300th anniversary of the birth of Ruđer Bošković, investigator of polar light, curiously coincides with the onset of the period of the next solar maximum 2012–2014, and hence the possibility to observe again aurora borealis from Croatia.

Ruđer Bošković; sjeverna zora

nije evidentirano

engleski

Ruđer Bošković's insights on polar light published in the treatise De aurora boreali in 1738

Boškovićeva rasprava De aurora boreali (O sjevernoj zori), objavljena 1738. u Rimu nakon što je završio studij filozofije, zaslužuje da bude istražena iz perspektive povijesti filozofije prirode i suvremene fizike atmosfere. S latinskog na hrvatski raspravu je preveo Ivica Martinović, radi koautorskog rada na njezinoj iscrpnoj znanstvenoj ocjeni. To je ujedno prvi prijevod spomenutog rada na neki živi jezik, a odabrani rezultati njegove analitičke obrade predmet su ovog izlaganja. U 17. stoljeću, za razdoblja neaktivnog Sunca, koje je poznato pod nazivom Maunderova minimuma, polarna se svjetlost nije događala, a u 18. stoljeću postala je velikim izazovom za prirodoznanstvenike i o njezinoj su naravi postojale tri konkurentne pretpostavke. U raspravi De aurora boreali Bošković je zabilježio da je polarnu svjetlost 16. prosinca 1737. »promatrala cijela Europa«, pa je i on htio doprinijeti boljem poznavanju te pojave. Pri istraživanju polarne svjetlosti mladi se Bošković najviše oslonio na četiri zapažena rada: raspravu Traité physique et historique de l’Aurore Boréale (1731) francuskoga akademika Mairana, motrilačko izvješće Observatio Aurorae Borealis, visae nocte insequenti diem XVI. Decembris, Anno 1737. Giovannija Polenija, profesora matematike na Sveučilištu u Padovi, i dvije različite rasprave pod istim naslovom De luce boreali (1728, 1735), koje je Friedrich Christoph Mayer objavio u časopisu Commentarii Academiae scientiarum imperialis Petropolitanae. Stavove i matematičke izvode iz tih radova on je razradio, ponekad i dopunio novim rješenjem. U prvom i drugom stavku rasprave Bošković je odredio Zemljin polumjer i visinu Zemljine atmosfere. U trećem i četvrtom stavku odredio je visinu polarne svjetlosti motrene1726. i 1737. iz Rima. U oba slučaja izračunao je da je visina bila nešto veća od 1000 km. U petom stavku geometrijskom je metodom riješio Mayerov problem: odrediti visinu polarne svjetlosti kružnog oblika, usporedne s ekvatorom i centrirane na osi ekvatora, kad se opaža iz samo jednog položaja. U šestom, posljednjem stavku svoje rasprave Bošković je potanko raspravio tri pretpostavke o fizičkom uzroku polarne svjetlosti. Prema prvoj pretpostavci, sjevernu zoru uzrokuje povećana gustoća atmosfere oko pola, gdje se Sunčeve zrake jako lome i tako proizvode pojavu. Gdje je tijelo koje tako reflektira zrake, proturiječio je Bošković. Druga pretpostavka izvodi sjevernu zoru iz izgaranja atmosfere, a Bošković je takvu objašnjenju uputio dva prigovora. Napokon, Bošković je pristao uz Mairanovo objašnjenje: Sunčeva vrtnja izaziva deformaciju Sunčeve atmosfere, koja poprima »oblik konveksne leće« šireći se u ravnini ekliptike ; »vrlo rijetka tvar Sunčeve atmosfere« utječe u visoku Zemljinu atmosferu i žari je. »Drugim razlogom pojava jedva da bi se mogla objasniti«, naglasio je Bošković. Prema modernim znanstvenim spoznajama, Sunčev vjetar i tok razrijeđenog plina ekstremno visoke temperature, sastavljen od atomskih čestica, iona i elektrona, prodiru kroz geomagnetsko polje, pobuđujući sastavnice Zemljine atmosfere na svijetljenje, te tako dovode do pojave polarne svjetlosti. Stoga se Boškovićeva obrazloženja o fizikalnom tumačenju polarne svjetlosti mogu smatrati bliskima modernom pogledu. Osobita je slučajnost da 300. obljetnica rođenja Ruđera Boškovića, istraživača polarne svjetlosti, neposredno prethodi nastupu sljedećeg maksimuma Sunčeve aktivnosti 2012.–2014., a to znači i s mogućnošću da se iz Hrvatske ponovo motri polarna svjetlost. Bošković’s insights on polar light, published in the treatise De aurora boreali in 1738 Bošković’s treatise De aurora boreali (On polar light), published in Rome in 1738, after he had completed his studies in philosophy, ought to be examined from the perspective of the history of natural philosophy and modern physics of the atmosphere. The treatise was translated from Latin into Croatian by Ivica Martinović with the purpose of interdisciplinary collaboration on its comprehensive scientific assessment. This is also its first translation into a living language, and the results of its analysis are the subject-matter of this lecture. In the seventeenth century, during the period of inactive Sun known as Maunder minimum, aurora borealis did not occur. In the eighteenth century, however, it became a great challenge to the natural philosophers and its nature was explained by three rival hypotheses. In the treatise De aurora boreali Bošković wrote that on 16 December 1737 the polar light “had been observed by the whole of Europe, ” so that he too wished to make his own contribution to a better understanding of that phenomenon. The young Ragusan’s research on aurora borealis is based chiefly on four significant works: Traité physique et historique de l’Aurore Boréale (1731) by French academician Mairan, observation report Observatio Aurorae Borealis, visae nocte insequenti diem XVI. Decembris, Anno 1737. by Giovanni Poleni, professor of mathematics at the University of Padua, and two different treatises under the same title De luce boreali (1728, 1735), which Friedrich Christoph Mayer published in Commentarii Academiae scientiarum imperialis Petropolitanae. Bošković elaborated the views and mathematical derivations from these works, introducing new solutions at times. In the first and second proposition of the treatise Bošković determined the Earth’s radius and the height of the Earth’s athmosphere. In the third and fourth proposition he determined the aurora height on the basis of the observations from Rome in 1726 and 1737. In both cases he calculated that the height slightly exceeded 1, 000 km. In the fifth proposition by geometric method he solved Mayer’s problem: to determine the aurora height, if it has circular form, which is parallel to equator and centred on the axis of equator when the phenomenon is observed from a single position. In the sixth, last proposition of his treatise Bošković explained in detail the three hypotheses of the physical cause of polar light. According to the first hypothesis, the aurora is caused by the increased density of the atmosphere around the pole, where the solar rays are subject to greater refraction, producing this phenomenon as result. Where is the body that reflects the rays, Bošković contradicted. The second hypothesis derives the phenomenon of polar light from the combustion of the atmosphere, to which Bošković made two objections. Finally, Bošković adhered to Mairan’s explanation: the rotation of the Sun causes deformation of the solar atmosphere, which then takes “the shape of convex lens, ” expanding in the plane of the ecliptic ; “very rare matter of the solar atmosphere” enters the high atmosphere of the Earth and heats it. “By another argument this phenomenon could hardly be explained, ” Bošković emphasised. According to modern scientific results, solar wind and the flux of rarefied gas of extremely high temperature, composed of atomic particles, ions and electrons, penetrate through the geomagnetic field, inducing the components of the Earth’s atmosphere to produce light, and thus lead to the phenomenon of polar light. Therefore Bošković’s explanation of the physical cause of polar light might be considered very close to the current view. The 300th anniversary of the birth of Ruđer Bošković, investigator of polar light, curiously coincides with the onset of the period of the next solar maximum 2012–2014, and hence the possibility to observe again aurora borealis from Croatia.

Ruđwer Bošković; polar light

nije evidentirano