hrvatski

De Dominisovo objašnjenje duge u povijesnim prikazima Josepha Priestleya i Thomasa Younga

U Engleskoj su nakon Newtona, osim prvoga naraštaja newtonovaca, o de Dominisovu objašnjenju dúge pisala dva istaknuta znanstvenika: Joseph Priestley, najpoznatiji kao otkrivač kisika, i Thomas Young, najpoznatiji kao otkrivač interferencije svjetlosti. Oba su to učinila prikazujući povijest optike. Kad je nakon svoje uspješnice The history of electricity (London, 1767) Joseph Priestley nakanio napisati povijest svih eksperimentalnih znanosti, prvo se odlučio napisati povijest optike, gotovo istodobno kad je započeo svoja najznačajnija znanstvena istraživanja – o naravi i svojstvima plinova. Ipak, kad je objavio The history and present state of discoveries relating to vision, light, and colours (London, 1772), to je bio i ostao jedini napisani svezak zamišljenoga projekta, ali je u engleskom jezičnom prostoru zračio zadugo kao jedina ukoričena povijest optike. U poglavlju koje je naslovio »Discoveries concerning the rainbow« (»Otkrića o dugi«) Priestley je glavnu ulogu namijenio Marku Antunu de Dominisu i njegovoj optičkoj raspravi De radiis visus et lucis (1611), a učinio je to pod snažnim utjecajem Newtonove pohvale u Opticks i prve moderne povijesti matematike Histoire des mathématiques koju je 1758. godine u Parizu objavio Jean Étienne Montucla. Nakon što je sažeto prikazao gledišta Maurolica, Clichtovaeusa, Fletschera i della Porte, Pristley je de Dominisu ubrojio u zaslugu da je »razgovijetno opisao napredovanje svjetlosne zrake koja ulazi na gornjem dijelu kapi, gdje pretrpi jedan lom i nakon što se zbog toga usmjeri na pozadinu unutrašnje stijenke, odbija se prema donjem dijelu kapi, na kojem mjestu pretrpi drugi lom, pri čemu je usmjerena tako da ide izravno prema oku.« (p. 51) Premda po Priestleyevim obavijestima de Dominis nije bio filozof, postupio je »na vrlo tankoćutan i filozofski način« kad je obavljao pokuse s malom kuglom od tvrdoga stakla. Pritom je u bilješci uputio odmah na svoj izvor i izrekao svoje konačno stajalište: »Ne mogu reći gdje se o ovom de Dominisovu eksperimentu obavijestio Montucla, od kojega sam preuzeo ovu činjenicu, jer sam prilično pažljivo pregledao njegovu raspravu a da nisam uspio pronaći prikaz eksperimenta. Stoga sam sklon misliti da je Montucla našem autoru pripisao previše i da je Descartes bio prvi koji je teoriju dúge provjerio eksperimentom sa staklenom kuglom.« (p. 51) Unatoč svom uvjerenju, znameniti je Englez prikazao hod svjetlosne zrake pri oblikovanju duge »prema de Dominisovu otkriću« (p. 52), poprativši svoj opis i crtežom. Osim toga, s razumijevanjem je upozorio na de Dominisove zablude: »Ne čudi da je netko tko je tako rano pisao kao de Dominis morao usvojiti mnoge zablude o naravi svjetlosti i vida, kao što je razlikovanje realne od prividne boje te mišljenje da boje nastaju od mješavine svjetlosti i sjene.« (p. 53) Priestley je također uočio da je »de Dominis bio daleko od ispravne zamisli o uzroku vanjske dúge.« (p. 54) Napokon, znameniti je Englez uvrstio de Dominisovu optičku raspravu u svoju opsežnu bibliografiju knjiga iz optike. Kad je 3. kolovoza 1801. imenovan profesorom prirodne filozofije u Royal Institution, Thomas Young prionuo je napisati predavanja, koja je održao 1802. i 1803., a objavio ih u dotjeranom obliku 1807. Prvi svezak Youngova djela A course of lectures on natural philosophy and the mechanical arts (London, 1807) sadržavao je kao 40. predavanje i »On the history of optics« (»O povijesti optike«), u kojem je de Dominis stiješnjen između Keplera i Descartesa. I Young je de Dominisu priznao zasluge, ali u kontekstu poprilično drugačijem od Priestleyeva: »Sljedeći veliki korak u optici učinio je de Dominis, koji je 1611. prvi objasnio uzrok unutrašnje ili prvotne duge, a slijedilo ga je još važnije otkriće o naravi loma, koje je izveo Snell, koji je oko 1621. utvrdio da sinusi kutova upadanja i loma stoje u istom odnosu jedan prema drugom za istu plohu. Ipak, on je umro 1626., a da nije objavio svoje otkriće. Općenito se smatra da je Descartes vidio Snellove spise, premda je on objavio zakon loma a da se nije zahvalio onomu kojem je dugovao za to. Descartes je također objasnio oblikovanje drugotne duge i doista odredio veličinu kuta za obje duge na temelju matematičkih principa. Ipak, on nije ponudio dostatan razlog za nastanak bojā u obadvama slučajevima.« Svojem je predavanju Young priložio tablicu »Chronology of optical authors« (»Kronologija optičkih pisaca«), u kojoj su oko 1600. de Dominisu prethodili Maurolico i Jansen, a de Dominisa slijedili Galilei i Scheiner. Profesor u Royal Institution, neposredno prije svoga društvenoga uspona, imao je izoštreniji pogled na doprinose optici od Maurolica do Lamberta, napose o razvoju optičkih istraživanja u 18. stoljeću, te je, i sam istaknuti stvaralac u optici, na nov način, odmjereno i točno, ocijenio de Dominosov doprinos nakon Keplera, a prije Snella i Descartesa. Izvori: Jean Étienne Montucla, Histoire des mathématiques, Tome second (A Paris: Chez Ch. Ant. Jombert, 1758) Joseph Priestley, The history and present state of discoveries relating to vision, light, and colours (London: Printed by J. Johnson, 1772) Thomas Young, A course of lectures on natural philosophy and the mechanical arts, Volume I. (London: Printed for Joseph Johnson, 1807)

Marko Antun de Dominis; duga; Joseph Priestley; Thomas Young

nije evidentirano