hrvatski

Leksik hrvatskoglagoljskoga psaltira

U radu se istražuje leksik hrvatskoglagoljskoga psaltira u usporedbi s najstarijim slavenskim Sinajskim psaltirom, kanonskim kodeksom iz 11. st. Kao temelj za proučavanje leksika uzeti su najstariji hrvatskoglagoljski rukopisni psaltiri 14. i 15. st.: Lobkovicov, Pariški i Fraščićev te brevijarski psaltiri: Oxfordski, 6. vatikanski, Akademijin, Pašmanski, 19. vatikanski, 1. novljanski, 2. novljanski i Mavrov. U radu je primijenjena komparativno-statistička metoda. Rezultati su istraživanja prikazani tablično, a na kraju je priložen opis svih hrvatskoglagoljskih psaltira s obzirom na leksičke osobine. Dok su se dosadašnja istraživanja hrvatskoglagoljskog psaltira temeljila uglavnom na tri objavljena rukopisa: Lobkovicovu, Pariškom i Fraščićevu, u ovom je radu obuhvaćen i veći dio brevijarskih psaltira. Zaključeno je da je hrvatskoglagoljski prijevod psaltira vrlo arhaičan. To potvrđuju sljedeći argumenti: 1. očuvani grecizmi i na onim mjestima gdje Sinajski psaltir ima slavenski lekse, 2. očuvani moravizmi, 3. potvrđeni neki leksemi koji su očuvani i u kanonu vatikanskog misala Illirico 4 i 4. očuvane varijante iz starih zapadnih latinskih psaltira. Na temelju brojčanih pokazatelja zaključeno je da se sa Sinajskim psaltirom najbolje slaže Fraščićev psaltir, a odmah iza njega slijede: Pašmanski, 19. vatikanski, 6. vatikanski i 1. novljanski. Najviše leksičkih razlika u odnosu na Sinajski psaltir ima psaltir Mavrova brevijara iz 1460. godine. Iz svega se može zaključiti da su spomenuti brevijarski psaltiri u leksiku očuvali više starine od Lobkovicova i Pariškog psaltira. Također je potvrđena teza M. Valjavca o jedinstvenom hrvatskoglagoljskom prijevodu psaltira.

leksik; hrvatskoglagoljski psaltir

nije evidentirano