hrvatski

Posmrtni život otočnog pašnjaka

Pučkim otkupom feudalnih vlasničkih prava seljaci su 1876. seljaci su došli u privatni posjed zajedničkih pasišta na otoku Žirju. Pasišta kakva su danas standardno u komunalnom vlasništvu općine, grada ili države (u slučaju vegetacijskih gabarita kakvi ih administrativno podvode u šume) obično nisu doživljavala ovakvu sudbinu. Nerazdijeljeni pašnjaci u povijesnom ugarskopravnom dijelu Hrvatske podržavljeni su 1913., dok je šaroliki izbor privatno-pravnih odnosa kakvi su dozvoljavali i genezu ovakvih kolektivnih prava bio najkarakterističniji za povijesno područje mletačkih Starih stečevina u Dalmaciji. Pašnjaci su ovdje bili pošteđeni prijeđenog eksproprijacijskog limita iz 1945. Članak se koncentrira na zbivanja s najprostranijim dijelovima zajedničkih pašnjaka koji se nalaze ne jugoistočnom dijelu otoka. U novije vrijeme su doživjeli sudbinu depopulacije i deagrarizacije pučinskog otoka, kao i turističko-građevnog pritiska na obalnu crtu. Usporedba s drugim sličnim skupnim vlasništvima, u broju reduciranima no u određenim primjerima opstajućima do u XXI. st. daje znati kakva su rješenja s ovakvim vidom pravnopovijesnog nasljeđa, osim same diobe među suvlasnicima, moguća. Članak zaključuje osvrt na konotacije zagovorničke etnologije.

zajednički upravljano vlasništvo

nije evidentirano