hrvatski

Najranija svjedočanstva o Frani Petriću: Christian Gottlieb Jöcher, njegovi izvori i drugi biografski leksikoni od početka 17. do sredine 18. stoljeća

Utjecajni "Allgemeines Gelehrten-Lexicon" (1750- 1751) njemačkoga leksikografa Christiana Gottlieba Jöchera (1694-1758) u svojem trećem svesku sadržava natuknicu o creskom renesansnom filozofu Frani Petriću (Franciscus Patricius, 1529-1597). U nastojanju da doznam kojim je podacima Jöcher raspolagao i ustanovim kojim se podacima pritom poslužio, proučio sam izvore njegove natuknice o Petriću. Od devet izvora, koliko ih je popisao na kraju natuknice, njemački se leksikograf poslužio samo djelom "Les Eloges des hommes savans" Antoinea Teissiera iz 1683. godine i drugim izdanjem djela "Dictionaire historique et critique" Pierrea Baylea iz 1702. godine. Pritom ističem da podaci o Petriću uopće nisu uvršteni u najstariji i najmlađi od Jöcherovih izvora: ni u djelo "Elogia illustrium Belgii scriptorum" Auberta Le Mirea iz 1602. godine, kao ni u jedan od 43 svezaka djela "Mémoires" Jean-Pierrea Nicerona objavljenih u razdoblju od 1727. do 1745. godine. Preostalih pet izvora sadržavaju dragocjene podatke o Petriću, ali se Jöcher njima nije poslužio. Primjerice, u svojem djelu "Pinacotheca" iz 1645. godine Gian Vittorio Rossi je najboljim Petrićevim djelom smatrao "Paralleli militari", pri čemu nam je posredovao rečenicu u kojoj je Joseph Juste Scaliger pohvalio Petrića kao vojnoga teoretičara. Iacopo Gaddi nas je, a u drugom svesku djela "De scriptoribus" iz 1649. godine, izvijestio o sadržaju Petrićevih djela "Della historia diece dialoghi" i "Della Poetica", dok je Lorenzo Crasso u svojem djelu "Elogii d’huomini letterati" iz 1666. godine zaključio da je Petrić, jer je u djelu "Discussiones peripateticae" nastojao srušiti peripatetičku filozofiju, pripremio put kojim su kasnije krenuli Pierre Gassendi i René Descartes. Engleski biograf Thomas-Pope Blount je, pak, u djelu "Censura celebriorum authorum" iz 1690. godine bibliografski obradio pet njemačkih izdanja Petrićeva djela "Magia philosophica", a Niccolo Comneno Papadopoli je u djelu "Historia gymnasii patavini" iz 1726. godine donio podatke o dvojici Petrićevih profesora na studiju filozofije (Lazzaro Bonamico iz Bassana i Marco Antonio Passeri iz Genove), no zabilježio je i to da je Petrić u imenik Dalmatinaca bio dvaput upisan kao njihov "Consiliarius". Uvid u Jöcherove izvore osvjetljava nam njegov leksikografski rad, ali i otkriva putove kojima su se podaci o životu i djelu Frane Petrića probijali kroz biografske leksikone i srodna im izdanja. Osim izvorā Jöcherove natuknice o Petriću, u članku sam obradio i neke druge biografske leksikone te srodna im izdanja koji su također sadržavali podatke o Petriću, a objavljeni su u razdoblju od početka 17. do sredine 18. stoljeća. Nažalost, nijedna od pet dosadašnjih bibliografija o Petriću koje obrađuju jedinice od Petrićeva vremena do trenutka svojega objavljivanja ne sadrži bibliografske podatke o dvadesetak biografskih leksikona i srodnih im izdanja objavljenih u tom razdoblju. No, novu, odnosno šestu bibliografiju o Petriću ne bi trebalo izraditi samo zbog toga, nego i zbog toga što svih pet dosadašnjih bibliografija obiluje nepotpunim i netočnim bibliografskim jedinicama, kao i zbog toga što je u njima potpuno zanemarena metodološka ujednačenost u bilježenju jedinica. U skladu s tim, podatke iz pet dosadašnjih bibliografija o Petriću nužno je koristiti i pri eventualnoj izradi nove bibliografije: da bi nam poslužili kao podsjetnik na to kako se zahtjevan posao poput sastavljanja nečije bibliografije ne bi trebao i smio raditi.

Frane Petrić; Christian Gottlieb Jöcher;

Influential "Allgemeines Gelehrten-Lexicon" (1750- 1751) compiled by German lexicographer Christian Gottlieb Jöcher (1694-1758) in its third volume contains an entry on the Cres Renaissance philosopher Frane Petrić (Franciscus Patricius, 1529-1597). In the endeavour to establish which information had been available to Jöcher and in the attempt to determine which information he used in so doing, I studied the sources of his entry on Petrić. Out of the nine sources listed at the end of his entry, the German lexicographer consulted only the work "Les Eloges des hommes savans" of Antoine Teissier from 1683 and the second edition of the work "Dictionaire historique et critique" of Pierre Bayle from 1702. I hereby note that information on Petrić is not included in the oldest and most recent of Jöcher’s sources: neither in the work "Elogia illustrium Belgii scriptorum" of Aubert Le Mire from 1602, nor in any of the 43 volumes of the work "Mémoires" of Jean-Pierre Niceron published in the period from 1727 to 1745. The remaining five sources contain valuable information on Petrić, but Jöcher failed to consult them. For instance, in his work "Pinacotheca" from 1645, Gian Vittorio