hrvatski

Platonov Simpozij

Doktorski rad je raščlanjen u tri glavna dijela: I. Uvodna razmatranja ; II. Interpretacija Simpozija ; III. Zaključak. Radu je dodan opsežan, pregledno raščlanjen popis korištene literature, koji sadrži 289 bibliografskih jedinica, najvećim dijelom na hrvatskom, njemačkom i engleskom jeziku. Prvi dio raščlanjen je u četiri poglavlja: 1. Zadaća i ograničenje teme ; 2. Religijsko-mitologijski vidokrug Erosa: Eros kao božanska moć ; 3. Platonov raskorak s mitom i pjesništvom. „Kritika“ poezije i umjetnosti. Drugi dio, središnji i najopsežniji, raščlanjen je u tri poglavlja: 1. Pojavni vid Erosa. Zbor „predsokratovaca“ ; II. Istina o Erosu. Filozofijsko iskustvo i pojam erotičke moći ; III. Dionizijsko-satirska igra. Zagonetka tragedije i komedije. Prvo poglavlje sadrži šest pod-poglavlja: 1. Simpozij kao svetkovina. Okvirni govor i posebnosti dijaloga ; 2. Govor Fedra: Eros kao najstariji bog, izvor najvećih dobara, vrline i sreće ; 3. Govor Pausanije: zemaljski i nebeski ; duševni i tjelesni Eros ; 4. Govor Eriksimaha: Eros i cjelina svega. Odnos božanskog i ljudskog ; 5. Govor Aristofana: Eros kao težnja za iskonskom cjelovitom naravi ; 6. Govor Agatona: najljepši i vječno mladi bog Eros. Drugo poglavlje sadrži dva pod-poglavlja: 1. Sokratovo pobijanje Agatona ; 2. Nauk Diotime. Treće poglavlje ima opet dva pod-poglavlja: 1. Upad Alkibijada ; 2. Svršetak simpozija. Najvažnije, filozofijski najzahtjevnije i daleko najopsežnije (110 stranica računalnog ispisa) pod-poglavlje o Diotiminu nauku dalje je razdijeljeno u 11 manjih odsječaka. Rad sadrži 493 pretežno kraće bilješke ispod glavnog teksta. Započinjući navlastitu interpretaciju Simpozija, autor se dulje zadržava na složenom dramatskom uvodnom dijelu dijaloga i u tamo prikazanoj igri zaborava, sjećanja i ponavljanja nalazi i uvjerljivo pokazuje na prvi pogled donekle prikrivenu bitnu ulogu vremena i povijesti u Simpoziju i u cjelini Platonove filozofije, u kojoj su vrijeme i povijest mišljeni u svojevrsnoj kombinaciji periodičkog ponavljanja (cikličnosti) i jednosmjernog napredovanja. Analizirajući potom govore svih slavljenika Erosa koji prethode Sokratu, njihov zajednički nazivnik nalazi u tomu da svi predstavljaju sofistikom prožeti i određeni duh rano-grčkog prosvjetiteljstva, bit kojega je „čovjekov autonomni moral i popratna refleksija o njemu“, a uvjet i pretpostavka iščezavanje tradicionalnih bogova. Taj uvid i stav autor formulira u zaključku analize i tumačenja Eriksimahova govora: „Središnja poslanica Eriksimahova umijeća jeste ta da se prirodom i kozmosom pokuša upravljati od strane čovjeka: u tom samosvjesnom ljudskom vodstvu leži duh sofističkog prosvjetiteljstva, koji se zauvijek oprašta od iole obzirnijeg teologijsko-religioznog vidokruga.“ Iz zbora sofistički nadahnutih Sokratovih predgovornika jedini se prema njegovu sudu, premda samo djelomično, izdvaja Aristofan. U njegovu bitno tragičnom govoru autor prepoznaje „predigru filozofiji Sokrata i mantici Diotime“. Pravo filozofijsko, a to znači dijalektičko izlaganje u Simpoziju započinje Sokratovom kritičkom raspravom s Agatonom. Naglašavajući na tom mjestu izvedeni prijelaz na sasvim novi način mišljenja, raspravljanja i zaključivanja, autor kao bitna izdvaja dva uvida koja slijede iz tog kritičkog sučeljavanja. Prvi je da je bit Erosa odnošajna, naime da je njegovo ontologijsko ustrojstvo relaciono. Drugi je da je ta njegova ontologijska odnošajnost bitno određena vremenom i vremenitošću. Kritičkim pobijanjem Agatona te upućivanjem na bitno manjkavu, prolaznoj vremenitosti nepovratno izručenu, ali ujedno i rađalačku te time i univerzalno posredničku narav Erosa, Sokrat je prema autorovu tumačenju položio temelje za izlaganje erotičkog nauka proročice Diotime koji nedvojbeno čini središnji i najvažniji dio dijaloga. Slijedeći i tumačeći često veoma složene i zapletene korake Platonova mišljenja u ovom najtežem dijelu dijaloga, autor se više nego inače u radu u razmjerno opširnim digresijama pomaže analogijama i paralelama koje nalazi u ostalim Platonovim djelima – na primjer Politeji, Parmenidu, Fedonu, Lisidu, Fedru, Sedmom pismu. Pritom za osnovnu interpretativnu vodilju uzima „vremenitost“, u kojoj iz različitih ishodišta i kutova gledanja prepoznaje „pračinjenicu“ kako Simpozija tako i cjelokupnog Platonova djela. U tom mu se sklopu Eros pokazuje kao „čudesna moć“ i kao „mogućnost da se, barem na jedan čas i tako reći jednim svojim dijelom, izmakne ništećem vremenu te tako održi na životu“, na koncu čak kao moć koja leži „u dnu svakog živog bića“ i tamo je djelatna u vidu stalnog rađanja, obnavljanja života: „U Simpoziju je do svog neposredno prezentnog lika i pojave, – u svoj isprepletenosti vremena i povijesti, kako kozmosa i polisa tako i čovjeka – do izražaja došla univerzalna temeljna narav vremenitosti i prolaznosti svega.“

Platon; filozofija; eros; vrijeme; ljepota; duša

nije evidentirano