hrvatski

Sastavljeno i nesastavljeno pisanje u hrvatskome jeziku

Predmet je istraživanja ovoga rada sastavljeno i nesastavljeno pisanje u hrvatskome jeziku s posebnim naglaskom na hrvatske pravopise. U ovome se radu nastojalo na što obuhvatniji i sustavniji način prikazati, opisati i analizirati sve ono što ulazi u pravopisno poglavlje o sastavljenome i nesastavljenome pisanju. Naime, načela (kriteriji) i pravila u vezi sa sastavljenim i nesastavljenim pisanjem postoje još od Kušarova i Brozova pravopisa, ali je problem sastavljenoga i nesastavljenoga pisanja do danas ostao jednim od važnijih (i gorućih) problema hrvatskih pravopisa. Istraživanje je pokazalo da je razlog tomu taj što je proučavani problem imanentno jezični, a tek onda pravopisni problem. Ovaj je rad dakle u prvome redu usmjeren praktično, tj. na popisivanje i opisivanje pravopisno upitnih slučajeva, a pozornost se posvetila i teorijskomu promišljanju toga pravopisnog problema. Pokazuje se kako je problem sastavljenoga i nesastavljenoga pisanja riješen u teorijskim dijelovima hrvatskih pravopisnih knjiga, a kako u njihovim rječničkim dijelovima te podudaraju li se ta rješenja ili se međusobno isključuju, odnosno kakvo su pisanje propisivali pojedini hrvatski pravopisi. Problemi su se istraživali, popisivali i opisivali od Kušarova pravopisa iz 1889. godine jer se Kušar prvi uhvatio ukoštac s tim problemom, ali je poseban naglasak ipak stavljen na 1892. godinu i Brozov Hrvatski pravopis, jer se u njemu proučavani problem prvi put nalazi zaokružen u jednome poglavlju. Istraživanje dakle obuhvaća sve hrvatske pravopise od onih najstarijih – pritom se misli na pravopise u kojima se osim prikaza sustava latiničkih slova pokušavaju riješiti i neka od temeljnih pravopisnih pitanja (u užem smislu) pa se u tome smislu kreće od Partaševa pravopisa (1850) do najnovijih izdanja suvremenih pravopisa: Anić–Silićeva Pravopisa hrvatskoga jezika (2001), Babić–Finka–Moguševa Hrvatskoga pravopisa (2004), Babić–Ham–Moguševa Hrvatskoga školskog pravopisa (2008), Badurina–Marković– Mićanovićeva Hrvatskoga pravopisa (2007) i Babić– Moguševa Hrvatskoga pravopisa (2010), ali ne i iz svih izdanja pravopisnih knjiga, nego samo iz onih koja su označila kakvu prekretnicu u vremenu (društveno-povijesna zbivanja) ili pak prekretnicu u pravopisnoj normi. Rad je podijeljen u nekoliko poglavlja u kojima je riječ općenito o hrvatskim pravopisima tijekom povijesti, o tvorbi riječi (detaljnije o tvorbenim načinima tvorenica koje su dijelom korpusa), o pravopisnim načelima (kriterijima) i općim pravilima za pisanje jedne ili dviju (više) riječi u hrvatskim pravopisima, o pravopisnome poglavlju kojim se propisuje sastavljeno i nesastavljeno pisanje i metodologiji njegove izradbe, o spojnici i crtici i njihovu razgraničenju, a nakon analize korpusa i u zaključcima poglavlja o pisanju pojedinih vrsta riječi naznačene su i mnoge teme za daljnja istraživanja, a u općemu zaključku na kraju rada dana je kratka sinteza ukupnih rezultata dobivenih istraživanjem. Jezična se raščlamba temelji na proučavanju većine jezičnih razina: pravopisne, morfološke, sintaktičke i leksičke, a posebna je pozornost usmjerena iscrpnoj analizi tvorenica i tvorbenih načina. Teorijsku osnovu rada čine dakle istraživanja povezana s nekoliko različitih jezikoslovnih disciplina i u skladu s tim u radu se upotrebljavao teorijski i terminološki aparat tvorbe riječi, morfologije, sintakse, semantike, leksikologije i leksikografije. Cilj rada nije bio opravdati ili se opredijeliti za koji od oblika ili za određeni način pisanja nego popisati i opisati građu iz korpusa te doći do znanstvenih spoznaja koje bi mogle biti korisne budućim pravopiscima.

pravopis; sastavljeno i nesastavljeno pisanje; sintaktičko-semantičko-leksikološko-leksikografski odnosi

nije evidentirano