hrvatski

Vidjeti se u razmjerima povijesti

Krajolik je povijesnoumjetnički konstrukt – umjetnička reprezentacija prirode za čiju su nam interpretaciju nužni njegovi vizualni prikazi. Tradicija prikazivanja krajolika temelji se na kulturi mitova i sjećanja ; ovisi o načinu gledanja, ponovnom otkrivanju onoga što imamo, no što smo vremenom zaboravili ili prestali prepoznavati. Vjerojatno nijedan drugi umjetnički medij nije u stanju opisati krajolik kao što to čini fotografija. Promatranjem fotografija ne postajemo svjesni onoga što smo izgubili ili zaboravili ; fotografije nam pomažu objasniti ono što smo pronašli. U Centralnoj Europi odnos prema krajoliku nije bitno drukčiji od drugih regija. Svi mi potekli iz nekadašnjeg Austro-Ugarskoga carstva naslijedili smo zajedničke krajolike, imamo dovoljno preduvjeta da možemo istražiti njihove povijesne i zemljopisne aspekte, otkrivajući u kojoj mjeri zatečene prirodne oblike zahvaljujemo intervencijama naših predaka. Teorija krajolik tumači kao misaono djelo čiji je ambijent sastavljen od jednakog broja slojeva sjećanja, kao i stijenja. U slučaju spomenutog europskog prostora, sjećanje je obilježeno djelomičnom zajedničkom povijesti, putovanjima i selidbama, ostavljanjem tragova i pronalaženjem elemenata transformacija nastalih promjenama političkog konteksta. Zajednička (nam) je kultura slike i razumijevanje pozicije na razmeđu lokalnog i globalnog, pri čemu izraziti individualizam autora odabranih da reprezentiraju ovo područje svjedoči o promjeni paradigme nastaloj raspadom geopolitičkog sistema koji je obilježio veći dio druge polovice 20. stoljeća.

fotografija, pejsaž, teritorij, umjetnička reprezentacija prirode, Centralna Europa, trauma

Tekst paralelno na engleskom i njemačkom jeziku ; objavljeno je dvojezično izdanje na francuskom i nizozemskom jeziku kod istog izdavača.