hrvatski

Disleksija – pravo na odgovarajuću podršku

Postotak djece koja imaju disleksiju ili smetnje čitanja u širem značenju te riječi jest 5%-10% kada govorimo o slavenskim jezicima. (Davis, Braun 2001). S obzirom na to da je Republika Hrvatska ratificirala Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom, kao i Fakultativni protokol uz Konvenciju ističe se obveza države da osobama s disleksijom osigura ranu identifikaciju i intervenciju radi zaštite mentalnog zdravlja (sukladno članku 25.), kao i odgovarajuću podršku (sukladno članku 24.), u obliku i na način koji odgovara individualnim potrebama svake osobe. Dijagnostika disleksije temelji se na Međunarodnoj klasifikaciji bolesti i srodnih zdravstvenih problema (deseta revizija)-MKB-10 (ICD-10) u V. (F81.0) i XVIII. (R48) poglavlju (HZJZ, 2002). Uz navedenu klasifikaciju, stručnjaci koji se bave problematikom disleksije koriste i klasifikacijski sustav DSM IV (DSM IV, 1996). Međutim, unatoč odgovarajućim dijagnostičkim sredstvima u Republici Hrvatskoj nemamo relevantne podatke o broju osoba s disleksijom jer nema sustavne rane detekcije iz čega proizlazi i izostanak sustavnog planiranja potreba za ovu populaciju na svim razinama. S druge strane posljedice disleksije mogu utjecati na budući život, posebice ako se na vrijeme ne prepozna, dijagnosticira i ne pruži odgovarajuća podrška. „Neispravno pročitani tekst“ dovodi do nerazumijevanja okoline i stigmatizacije. Osobe dobiju etiketu, mogu gubiti samopouzdanje te stvarati sliku o sebi kao neuspješnim osobama. U ovom radu će se pregledno prikazati podatci dobiveni iz Hrvatskog registra o osobama s invaliditetom te dio podataka dobivenih iz Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi iz kojih se dobiva jasan uvid u navedenu problematiku. Također će se prezentirati prijedlozi i smjernice koji se odnose na ostvarivanje prava na odgovarajuću podršku u svim sustavima kojima su obuhvaćena djeca/mladež/odrasli s disleksijom.

disleksija ; podrška

nije evidentirano