hrvatski

Poimanje fragmenta kod hrvatskih preporoditelja

U tekstu se raspravlja o odnosu prema fragmentima u doba hrvatskog narodnog preporoda u prvoj polovici 19. stoljeća. Prema autorovu mišljenju taj odnos proizlazi iz velike predaje, započete u talijanskom humanizmu. Dok je od Petrarcina dolaska u Rim sredinom 14. stoljeća do Montorsolijeva integriranja statue Laokoonta u 16. stoljeću moguće govoriti o kultu fragmenta koji je obuhvaćao tretiranje tekstualnog i likovno-umjetničkog okrajka, od druge polovice 16. do kraja 18. stoljeća može se govoriti o kulturi integriranja fragmenata. Ona se očituje u više postupaka: historiografskoj rekonstrukciji uz pomoć zapisa, antikvarnom restituiranju izvornog stanja umjetnina uz pomoć njihovih okrajaka (i to u slici, ne na samom djelu) te u restauratorskom integriranju na torzima antičkih statua. Kada zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac 1813. objavljuje svoje Pastirsko pismo, antički se spomenici u Rimu više nisu nekritički integrirali, odnosno restauriranje se nije prikrivalo već se jasno očitovalo. Višestoljetni kult antičke civilizacije doživio je vrhunac početkom 19. stoljeća za pontifikata Pija VII. čiji su arhitekti i umjetnici odustajali od koncepta integriranja, poštujući dostojanstvo fragmenta oštećene i preživjele antičke umjetnine. U romantičarskom viđenju kulturne baštine, međutim, to se kratko doba oživljene kulture fragmenta nije moglo prihvatiti. Okrajci nacionalnih spomenika za graditelje novih europskih naroda i građanstva viđeni su kao simboli propadanja, umjesto da potaknu na sjedinjenje. Tako je u Europi i Hrvatskoj metoda restauratorskog integriranja oživljena u političke svrhe. Vrhovčev poziv duhovnicima stoga se tumači kao poziv na prikupljanje (comportatio) narodnoga blaga, čemu su se trebali odazvati učenjaci i puk, a sve u opću korist (publica utilitas). Pritom ne valja zaboraviti da je jedan od glavnih poticaja za biskupovu akciju predstavljala potreba za čistoćom (puritas) jezika umjesto raspršenosti (diffusio) i raznolikosti (varietas) izgovora. Na taj se poziv 1830. vratio Ljudevit Gaj u Kratkoj osnovi horvatsko-slavenskoga pravopisanja, koji je pisao o krhotinama spomenika u jeziku, čemu se trebalo suprotstaviti integriranjem i pročišćenjem. Gaj je držao da su dijalekti plodovi propadanja jezika, pa ih je i nazvao smetjem, „prilijepljenim“ na izvorno, idealno i čisto tijelo jezika u „tužnim“ povijesnim okolnostima. Pozivajući na pročišćenje jezika u obliku nametanja štokavštine, Gaj se približio principima stilskog restauriranja koji su se tada razvijali u zapadnoj Europi. Treći primjer tretiranja fragmenta kod hrvatskih preporoditelja je integriranje Gundulićeva spjeva Osman koje je 1844. dovršio pjesnik i političar Ivan Mažuranić. Filolog Vjekoslav Babukić je 1844. pisao o „umetanju“ novoga sadržaja na mjestu praznine, na temelju pomnog proučavanja jezika Gundulićeva doba. Stoga se u ovom radu upućuje na istodobnu kulturu integriranja fragmenta među francuskim arhitektima, točnije kod J.-B. Lassusa i E.-E. Viollet-le-Duca, koji su 1843. počeli restaurirati parišku katedralu Notre-Dame. Književnik i konzervator Prosper Mérimée je 1844. predložio restauratorima da, u nedostatku izvornih dijelova, pogledaju cjelovite građevine i umjetnička djela iz istoga prostora i vremena iz kojeg je i fragment. To je činio i Mažuranić u integriranju Osmana, baveći se analizom izvornih riječi, stihova i Gundulićeva stila kako bi mogao pristupiti integracijskom postupku.

fragment, Maksimilijan Vrhovac, Ljudevit Gaj, Ivan Mažuranić, integriranje

nije evidentirano