hrvatski

Najstarija animalistička tema u hrvatskoj dječjoj književnosti

Standardne priče o pustolovnim junacima koji nastoje preživjeti u divljim predjelima, odvijaju se uglavnom prema sljedećem obrascu: junak se, svojom snagom i sposobnostima, uspijeva nametnuti životinjama -lovcima te na kraju zagospodari njima (Robinson Crusoe, Knjiga o džungli, Tarzan). No, u hrvatskoj dječojoj književnosti zapravo od samog početka dominira tema, koja se bitno razlikuje od pustolovnih priča o junacima - gospodarima životinja, tema u kojoj se uspostavlja veza između čovjeka i velike, divlje i plahe životinje – jelena. U tom odnosu nema suprotstavljanja niti potčinjavanja. U hrvatskom književnom prostoru motiv o košuti koja pomaže preživjeti ženi i njenom djetetu, prognanima duboko u pustoš šume, prisutan je kroz priču o Genovevi već od 1734. Motiv je u raznim verzijama priče doživljavao modifikacije u skladu s književnim mjenama da bi se od 1846., kada je prvi puta objavljen prijevod Schmidove Genoveve, stabilizirao u djelu koje postaje najpopularnija dječja knjiga u idućih sto godina. No daleko od toga da taj motiv ostaje petrificiran u Schmidovom djelu. On, pod utjecajem drugih (prijevodnih) djela, od 1913. kroz objavljivanje Nazorova Bijelog jelena započinje i vlastiti život, neovisan o Genovevi. Tema koja je očito na neki način odgovarala mentalitetu hrvatske čitateljske publike, usprkos često krajnje nepovoljnih povijesnih okolnosti (1945. Genoveva nestaje s knjižarskih polica), je kroz provokativne i zanimljive mijene, nastavila živjeti sve do naših dana. U retrospektivnom pogledu na hrvatsku dječju književnost začuđuje stalna prisutnost i vitalnost te teme u raznim oblicima, do te mjere da nas gotovo prisiljava govoriti o njoj kao o trajnoj osobini hrvatske dječje animalistike.

hrvatska dječja animalistika, hrvatska dječja književnost, početci hrvatske dječje animalistike, početci hrvatske dječje književnosti

nije evidentirano