hrvatski

Kognitivnolingvistička analiza prostornih odnosa u turskom i hrvatskom jeziku

Rad uspoređuje načine jezičnog označavanja prostornih odnosa u turskom i hrvatskom jeziku. U analizi je polazišni jezik turski što znači da se turski jezični elementi uspoređuju s njima značenjski i funkcionalno bliskim hrvatskim jezičnim elementima. Od turskih je jezičnih elemenata težište na prostornim adverbijalnim padežima - lokativu (-DA), dativu (-(y)A) i ablativu (-DAn), a manje su detaljno analizirane i postpozicijske i kvazipostpozicijske konstrukcije. U hrvatskom se jeziku analiziraju poglavito one prijedložno-padežne konstrukcije i besprijedložni padeži koji su značenjski i funkcionalno bliski turskim prostornim adverbijalnim padežima u samostalnoj uporabi kao težištu analize (a to su u+LOK, na+LOK, po+LOK, o+LOK, oko+GEN, kod+GEN, za+INSTR, u+AK, na+AK, o+AK, uz(a)+AK, za+AK, do+GEN, k(a)+DAT, kod+GEN, iz+GEN, s(a)+GEN, od+GEN, kroz+AK, preko+GEN i niz(a)+AK, besprijedložni instrumental i dativ), a manje su detaljno analizirani oni elementi bliski postpozicijskim i kvazipostpozicijskim konstrukcijama. Analiza je imala za cilj utvrditi uz koje se vidove prostornog iskustva vežu pojedini jezični elementi, po kojim je načelima prostorni konceptualni sadržaj organiziran u njihovim značenjskim strukturama, te kakve su sveze i odnosi među značenjski bliskim jezičnim elementima na unutarjezičnoj i na međujezičnoj razini. Tumačenje izuzetno višeznačnih jezičnih elemenata za izražavanje prostornih odnosa temeljeno je na kognitivnolingvističkom mrežnom modelu ustroja polisemnih struktura koji počiva na ideji da su polisemni elementi značenjske kategorije kojih su članovi različita značenja međusobno povezana motivacijskim vezama u koherentnu cjelinu. Analiza je temeljena na konkretnim kontekstualnim primjerima crpljenima poglavito iz građe turskog i hrvatskih korpusa (ODTÜ Türkçe Derlemi, Hrvatski nacionalni korpus i Hrvatska jezična riznica), ali i iz raznih drugih izvora. Analiza je pokazala da su turski padeži značenjski mnogo shematičniji od hrvatskih prijedložno-padežnih konstrukcija i besprijedložnih padeža jer zanemaruju neke specifičnosti prostornog prizora koji su označeni navedenim hrvatskim jezičnim elementima i koje ti hrvatski elementi ponekad nužno ističu. Za razliku od samostalnih padeža, postpozicijske i kvazipostpozicijske konstrukcije mnogo su sličnije prijedložno-padežnim konstrukcijama ili besprijedložnim padežima u hrvatskom jeziku i s obzirom na stupanj značenjske specifičnosti, i s obzirom na gramatičku složenost. Analiza je također upozorila na potrebu i važnost tumačenja jezičnih elemenata u morfosintaktičkom okruženju i kroz paradigmatske odnose jer se na taj način otkrivaju neki značenjsko-gramatički aspekti koji bi inače mogli ostati nezapaženi. Također je potvrđeno da je značenje prostornih odnosa kompozicijske naravi jer se oblikuje kroz spregu raznih jezičnih elemenata, odnosno distribuirano je u sintagmi ili rečenici. Analiza je također pokazala da su za označavanje nekog prostornog odnosa bitni ne samo prostorni razmještaj i geometrija u izvanjezičnoj stvarnosti, već i naša znanja i iskustvo iz ponavljane interakcije s prostorom, što je u skladu s kognitivnolingvističkom tezom da je jezik neodvojiv od ostalih kognitivnih sposobnosti i izvanjezičnog iskustva.

prostorni odnosi; kognitivna lingvistika; turski jezik; hrvatski jezik

nije evidentirano