hrvatski

Fenus nauticum kao preteča prava osiguranja

Središnji predmet doktorske disertacije je pomorski zajam (fenus nauticum) - institut rimskog privatnog prava kojim se financirao pomorski pothvat uz klauzulu, da se zajam i kamate imaju vratiti samo u slučaju sretnog povratka broda i robe u luku. Budući da rimsko pravo nije poznavalo ugovor o osiguranju, dok je istovremeno u antici postojala velika potreba za pokrićem rizika, u literaturi je ostalo nerazjašnjeno pitanje može li se ovaj institut smatrati pretečom instituta osiguranja. Cilj istraživanja je stoga bio usmjeren na sustavnu analizu elemenata osiguranja u rimskom pomorskom zajmu te rješenju spornog pitanja njegove funkcije i opsega utjecaja na nastanak instituta pomorskog osiguranja. Istraživanje polazi od hipoteze da pomorski zajam zadovoljava potrebe pokrivanja rizika pomorske plovidbe i preuzima funkciju osiguranja u okolnostima u kojima antička prava ne poznaju posebni ugovor o osiguranju. Iako je fenus nauticum od antike bio jedan od temeljnih instituta pomorskog prava i sastavni dio iuris gentii, njegovo podrijetlo i nastanak te povijesni razvoj velikim su dijelom još uvijek bili nedovoljno istraženi. Iz tog razloga kronološki su analizirani začeci instituta u antičkim pravima (Babilon, Fenicija, Indija, Grčka) radi utvrđivanja okolnosti i vremena njegove recepcije u rimski pravni sustav te istovremeno rješavanja niza spornih pitanja poput pravne naravi instituta ugovora, odnosa prema redovitom zajmu (mutuum) i grčkom institutu δάνειον ναυτικòν. Kritičkom raščlambom i usporedbom strukturnih elemenata osiguranja (ugovorne stranke, predmet osiguranja, rizik, premija, vrijeme osiguranja, osigurnina i osigurani slučaj) s elementima rimskog pomorskog zajma obrađeno je pitanje funkcije pomorskog zajma u klasičnom rimskom pravu. Polazeći od činjenice da je pomorski zajam odigrao bitnu ulogu u razvoju pomorskog osiguranja, interpretacijom pravnih izvora, posebice javnobilježničkih isprava u srednjem vijeku utvrđeno je pod kojim okolnostima i kada je uslijedio prelazak sa pravnih poslova zasnovanih na kreditu koji su supsidijarno obavljali funkciju osiguranja na pravo pomorsko osiguranje. Poseban naglasak stavljen je i na pitanje recepcije pomorskog zajma u hrvatskim srednjovjekovnim pravnim vrelima te razvoju pomorskog osiguranja s osobitim osvrtom na dubrovački i zadarski Statut. Rezultati istraživanja u sklopu disertacije predstavljaju relevantan doprinos znanstvenoj raspravi o povijesnom razvoju instituta osiguranja te postavljaju temelje za daljnje istraživanje na području rimskih instrumenata za raspodjelu rizika.

pomorski zajam; osiguranje; ugovor o osiguranju; commenda; Bodmerei

nije evidentirano