hrvatski

Grassova apokaliptična štakorica.

Grassov je roman studija o globalnoj ljudskoj destruktivnosti i samouništenju, pri čemu tek štakori preživljavaju i počinju osjećati sućut i čežnju za čovjekom – dapače otvaraju i muzeje i crkve za uspomenu na propalu ljudsku rasu. Međutim, vrhunac ironiziranja i povijesna pesimizma Grassov roman dostiže kad se i sama štakorska civilizacija pokaže (auto)destruktivnom. I Grassov roman kao i Buchhornova ekranizacija predstavljaju pokušaj prikaza odnosa između čovjekova i štakorova roda u pretpovijesti, povijesti, suvremenosti i u vremenu nakon fikcionalnoga globalnoga i nuklearnoga holokausta čovječanstva. U svrhu što potpunije analize i interpretacije, roman i njegova adaptacija stavljene su u kontekst filma Fritza Hipplera Der ewige Jude (1940.). Ovaj rad dokazuje da Grass koristi štakoričin lik kako bi iz životinjske vizure kritizirao negativne momente u razvoju ljudske civilizacije, licemjerje krivo shvaćenih religijskih postulata, rasizam i antisemitizam. S druge strane, štakorica pretjeruje u vlastitoj samohvali, tako da ne začuđuje kad takav hibris biva kažnjen ponavljanjem čovjekovih grešaka u post-apokaliptičnoj situaciji bez čovjeka. Konačno, i Grassov roman kao i Buchhornova ekranizacija odlikuju se postmodernističkim ludizmom (doduše u različitim dozama), ponajprije kad je riječ o genetskim i vizualnim hibridiziranjima između čovjeka i štakora.

Guenter Grass, Štakorica, film Štakorica (1997), Martin Buchhorn

nije evidentirano