hrvatski

Bakarić. Politička biografija

Vrlo je teško, praktički nemoguće, dati jezgorovit i sažet zaključak ili ocjenu o političkoj karijeri Vladimira Bakarića. Prvo i osnovno, ona je bila enormno dugotrajna – riječ je osobi koja je uz manji prekid 1969-71. dirigirala hrvatsku politiku između 1944. i 1983. Uz Josipa Broza Tita on je osoba s najdužim državničkim, premda ne i političkim, stažom u hrvatskoj povijesti 20. st., a možda i uopće. Samo je Josip Broz Tito nadmašio je Bakarića u trajanju na političkoj sceni. Bakarić je nesumnjivo bio oličenje socijalističkog režima u Hrvatskoj, no kao i taj režim, proživio je bezbroj mijena i faza, što otežava davanje ocjene o njegovom radu i ponašanju. Ipak, usprkos svemu, dozvolit će te mi da pokušam u nekoliko rečenica dati nekoliko zaključnih misli. Pri tom ću biti prisiljen napustiti svoj neutralni i oprezni faktografski stil i odvažiti se na neke općenitije i, možda bi netko mogao pomisliti, proizvoljnije zaključke. Postoje li konstante Bakarićeve političke karijere koje bi poslužile pokušaju njegovog opisa? Postoje, no nema ih puno i relativno su općenite. Bakarić je cijeli život posvetio borbi za ostvarenje ciljeva Partije, jugoslavenske komunističke stranke (KPJ/SKJ), odnosno njenog hrvatskog ogranka (KPH/SKH), kakvi god oni bili u pojedinom povijesnom razdoblju ili čak trenutku. S obzirom na karijere nekih svojih suvremenika, pa i suradnika, možemo reći da je vrlo znakovito da je toliko dugo i kontinuirano opstao u njenom vrhu zadržavši podršku neprikosnovenog partijskog i državnog lidera, Josipa Broza Tita. Bez obzira što se Partija, i Bakarić s njom, 1948-49. odrekla Staljina i SSSR, i što je sovjetski staljinizam na ideološkom polju zamijenila titoističkim samoupravnim socijalizmom - dobrim dijelom uz Bakarićevo sudjelovanje – Partija (tj. SKJ) je do samo kraja 1990. ostala autoritarna lenjinistička organizacija koja se radi održanja vlasti služila, premda na mnogo blaži način nego u SSSR, tajnom policijom i kontrolom medija. Valja naglasiti da su samoupravne reforme i djelomično političko približavanje Zapadu od 1950.-ih, omogućile su da jugoslavenski režim napusti dotadašnji sovjetski totalitarni model te se postepeno i djelomično do druge polovice 1960-ih liberalizira. Ipak, jugoslavenski režim – kojim od 1966. dominira Bakarićeva reformska struja – nije bio sposoban napustiti svoju autoritarnu baštinu te je početkom 1970.-ih širokom represijom reagirao na pokrete za koje je smatrao da narušavaju temelje samoupravnog socijalizma u Jugoslaviji. Premda je represija bila blaža od one koju su provodili suvremeni istočnoeuropski socijalistički režim, ona je svjedno bila neraskidivi dio prakse jugoslavenskog samoupravnog socijalizma, ali i same Bakarićeve političke osobnosti. Partija, i njen vjerni vojnik Bakarić, nikada se nisu odrekli ambicije da vode, discipliniraju i poučavaju stanovništvo – nekada kao avangarda proletarijata, kasnije nakon decentraliziranja sustava kao «idejni usmjeritelji» - uz opravdanje da partijska elita zna što je najbolje za narod. Režim jugoslavenskog samoupravnog socijalizma nije se mogao sam reformirati i prerasti u stvarni demokratski sustav. Kao što su pokazala zbivanja iz 1970-ih sam je sustav koji je Bakarić tako brižno gradio– bez obzira na prednosti u odnosu na sovjetski, bugarski, kubanski ili kineski - bio nepremostiva prepreka demokratizaciji koja se mogla ostvariti tek njegovim raspadom i odlaskom ključnih ljudi, između ostalih i Bakarića, sa scene. Ključni ljudi sustava poput Bakarića nisu nikada mogli ni željeli istinski promijeniti sam sustav. Zašto se Bakarić nije mogao ni želio mijenjati? Kao što je već rečeno, uspros mnogim mijenama partijske linije - na čije je stvaranje od 1960-ih značajno utjecao i sam Bakarić – Partija je do kraja zadržala marksističke (i lenjinističke) temelje s kojima je počela. Isto je bilo s njenim vjernim «vojnikom», Vladimirom Bakarićem. Iako Bakarić iz 1941. ne bi prepoznao Bakarića 1981. – da se našalimo, možda bi prvi uhitio drugog kao trockista, a drugi prvog kao IB-ovca! – prepoznatljivi su isti ideološki elementi tijekom čitave Bakarićeve karijere. Isto vrijedi i za KPJ/SKJ.Premda su ga neki suvremenici u Jugoslaviji i u inozemstvu – s pravom - smatrali «liberalnim» licem jugoslavenskog režima tijekom 1950-ih i 1960-ih, Bakarićevo ponašanje tijekom progona Milovana Đilasa i njegovih istomišljenika, kao i tijekom gušenja Hrvatskog proljeća početkom 1970-ih, pokazuje da je – usprkos nekim građanskim i liberalnim karakteristikama koje je se mogu pripisati obiteljskom odgoju i obrazovanju – uvijek ostao vjeran svojim boljševičkim korijenima iz mladosti. Naravno, bio je to modificirani i ublaženi boljševizam, ali ipak boljševizam. Kada bi Bakarić na neki način zastranio dopuštajući si neka slobodnija ili tek drukčija razmišljanja, uvijek bi se naposljetku vratio Partiji i Titu, a oni bi ga, uz povremen packe, dočekali objeručke. Sva Bakarićeva vrludanja (osim spomenutih sjetimo se i «avangardizma» iz sredine 1930-ih, Afere Kopinič i djelovanja u GŠH 1943.) bila su mu oproštena jer su Josip Broz Tito i partijski vrh u njemu prepoznavali pouzdanu osobu, koja je tim poželjnija jer posjeduje naobrazbu, iskustvo i građansku radnu etiku. Stenogrami Predsjedništva SFRJ iz druge polovice 1970-ih možda su najbolja ilustracija Bakarićeve duboko ukorijenjenoj i doživotnoj odbojnosti prema Zapadu, slobodnom tržištu i političkoj demokraciji. Današnjem liberalno-demokratskom senzibilitetu, koji i sam dijelim, upravo je neugodno čitati Bakarićevu «kritiku» Willya Brandta ili Olafa Palmea jer promiču višestranački sustav u Africi. U Bakarićevu obranu valja reći da je, barem u to vrijeme, pristajao i priželjkivao dijalog sa zapadnom socijal-demokracijom i da je, čini se, proletersku revoluciju na Zapadu zamišljao manje nasilnom nego u mladosti. Nakon svega dosada iznesenog, može li se reći nešto pozitivno o Bakariću i partizanskom pokretu tijekom i socijalističkom režimu nakon Drugoga svjetskoga rata? Mišljenja sam da se može. Dok, primjerice, režim NDH i djelovanje njezina poglavnika Ante Pavelića možemo opisati kao isključivo negativno, dapače katastrofalno, partizanski pokret pod vodstvom KPJ/H, koji im se suprotstavljao i pobijedio, te socijalistički režim koji je iz tog pokreta iznikao ne možemo tako jednostavno opisati ni odbaciti. Ocjena Bakarićeve političke djelatnosti neodvojiva je od ocjene partizanskog pokreta i socijalističkog režima. Partizanski pokret je koje je provodio doveo Jugoslaviju i Hrvatsku na stranu pobjedničke antifašističke kolacije, pri čemu je Bakarić odigrao ključnu ulogu u razvoju partizanske borbe tijekom dvije godine na dužnosti političkog komesara GŠH. Pobjeda antifašističkog saveza, kojemu se preključila Titova (i Bakarićeva) Jugoslavija i Hrvatska suzbila je režime koje su pretstavljali potpunu negaciju međunarodnog prava i osnovnih civilizacijskih normi – čija je ideologija opravdavala i provodila likvidacija čitavih etničkih skupina i kategorija ljudi. Osim što je ulonila takve režime sa svog teritorija, uspostava Titove Jugoslavija je uspostavom federalnog sustava okončala hegemoniju Srbije unutar Jugoslavije i postavila temelje pravednijeg rješenja nacionalnog pitanja na jugoslavenskom prostoru i državnosti republika. S, druge strane, pobjeda partizana u Hrvatskoj popraćena je mnogim zločinima nad pobjeđenima. U zemlji je uveden totalitarni poredak pod komunističkom kontrolom , pri čemu je Bakarić opet imao zapaženu ulogu. Ipak, novi se jugoslavenski režim udaljio od SSSR te je uz brojne teškoće tijekom 1950-ih proveo obnovu i modernizaciju gospodarstva i infrastrukture, pri čemu je Bakarićeva Hrvatska odlično prošla postavši, uz Sloveniju, gospodarski najjačom republikom bivše Jugoslavije. Kao što je već rečeno, niz samoupravnih reformi, koje je promicao i dijelom osmislio Bakarić, stvorio je tijekom 1960-ih u Jugoslaviji liberalniju društvenu klimu nego u drugim socijalističkim zemljama. Jedna od vidljivih konstanti Bakarićeva djelovanja je i njegovo ljevičarsko hrvatsko domoljublje. Bez obzira na sve, Vladimir Bakarić je sebe gledao kao zagovornika hrvatskih interesa, no shvaćao ih je na bitno drukčiji način od većine svojih suvremenika, uključujući partijske drugove i najbliže suradnike. Hrvatskim interesom smatrao je interese hrvatske radničke klase a najboljim tumačem njihovih interesa u različitim periodima smatrao je KPH/SKH, zapravo samoga sebe. Prema vlastitom gledanju, hrvatsko nacionalno pitanje najbolje se rješavalo u sklopu Jugoslavije, gdje su Hrvatskoj bili zajamčeni neki oblici državnosti, i samoupravnog sustava koji je trebao rješiti, prema njegovom viđenju, osnovnu sastavnicu hrvatskog nacionalnog pitanja – onu ekonomsku. Bio je svjestan što Hrvatska gubi i dobiva unutar Jugoslavije te je pokušao zaštiti interese hrvatske radničke klase, tj. hrvatske nacije, tako da joj putem samoupravnih reformi koje su prepuštale najveći dio prihoda radnim kolektivima osigura da zadrži što više sredstava koja ostvaruju. Ipak, smatrao je da je jugoslavenski okvir trajno i najbolje rješenje za Hrvate i Hrvatsku. Iako su ustavne reforme koje je inicirao zajamčile Hrvatskoj pravo na odcjepljenje, Bakarić po svemu sudeći nije priželjkivao takav scenarij. Zasigurno bi bio šokiran da zna da su njegove reforme doprinjele osamostaljenju Hrvatske i drugih jugoslavenskih republika i Kosova tijekom 1990-ih! Bakarić se grozio pretjeranih manifestacija nacionalnog identiteta, tako i onog hrvatskog. Bio je žestok kritičar, zapravo neprijatelj, onoga što je smatrao hrvatskim nacionalizmom. Slično kao i za njegova suvremenika i povremenu političku žrtvu, književnika Miroslava Krležu, hrvatski nacionalizam je za Bakarića bio prezira vrijedno duševno stanje koristeći za njega epitete poput «malograđanski» i «birtaški». Smatrao ga je duboko štetnim za hrvatski narod. Prava je šteta što će mnogi Bakarićevi prosvijećeni i otvoreni stavovi ostati u sjeni nepravednih, nedemokratskih i autoritarnih praksi koji su neodvojih dio njegove političke karijere.

Vladimir Bakarić; hrvatska povijest XX. stoljeća; Josip Broz Tito; Drugi svjetski rat; partizanski pokret; komunizam; socijalizam; samoupravljanje; jednostranački režim; jugoslavenska federacija; hrvatski nacionalizam; hrvatski nacionalni pokret 1971.

nije evidentirano