hrvatski

Jungovska interpretacija romana Put do Indije E. M. Forstera: indijski i zapadni doživljaj ega, duše, sebstva

Središnje uporište rada sama je analitička psihologija. Uvodni je dio razgraničava od srodnih pristupa te razmatra probleme načelne primjenjivosti ekstrinzičnih metodologija na književnu interpretiranju. Interpretacija samog romana prati njegovu trodijelnu kompoziciju pa tako i psihološki razvoj likova odnosno njihovih interakcija, kao i repertoar analitičke psihologije, koji se razotkriva upravo kako roman protječe. U dijelu posvećenom "Džamiji" dijagnosticira se početno stanje likova i njihova ambijentacija. Sljedeći dio počiva na "incidentu" u Marabarskim spiljama pa uvodi i većinu temeljnih arhetipova jungovske psihologije. Razmotren je i pojam kolektivnog nesvjesnog te istaknuta potreba da se interpretacija događaja odmakne od njegovih društveno-povijesnih koordinata. Treći se dio romana otvara prema ključnoj dimenziji konačnosti, ali i neizvjesnosti, pa je njemu posvećeno mnogo više prostora no što je uobičajeno. Potanko je predstavljen arhetip sebstva. Drugo uporište čini dosadašnja kritika romana. Time se isti problem sagledava iz različitih očišta, a rad, premda prirodno najjače privučen interpretacijama najbližima jungovskoj, nastoji ipak prvenstveno upozoriti na onu interpretaciju koja se čini najvaljanijom, bez obzira na njeno ishodište. To najočitijim postaje pri razmatranju zadnjeg dijela romana, gdje najjače dolazi do izražaja i treća sastavnica rada, indološka. Pokazuje se nemoć jungovske teorije da interpretaciju romana privede dosljednom svršetku, što biva omogućeno upravo tek uključivanjem indijske perspektive.

Jung; Forster; Indija; sjena; anima; animus; sebstvo; kolektivno nesvjesno

nije evidentirano