hrvatski

Nobelovac Ružička kao izvor nadahnuća

Sir Isaac Newton svojedobno je rekao: „Vidio sam dalje od drugih zato što sam stajao na ramenima divova“. Istaknuti svjetski znanstvenici spadaju među te divove, pa tako i prvi hrvatski nobelovac, Leopold (Lavoslav) Ružička, rođen u Vukovaru, 13. rujna 1887., a umro u Mammernu (Švicarska) 26. rujna 1976. On je plamtio, kako je za znanstvenike napisao Jon Balchin u svojoj knjizi 100 znanstvenika koji su promijenili svijet [1] rečeno poetskim riječima Bertranda Russela „podnevnim blještavilom ljudskoga genija“. Kao što je poznato, Nobelovu nagradu za kemiju dobio je za 1939. godinu pa je osobito od tada, premda je toga bilo i prije, omogućio mnogim suradnicima, dakako i onima koji su dolazili iz Hrvatske, da se „penju na njegova znanstveno divovska ramena“ i da pokušaju vidjeti dalje od drugih. Jedan među njima, Vladimir Prelog, i sam je ušao u krug takvih divova, jer je kao Ružičkin suradnik i nasljednik postigao takve rezultate, da je i sam dobio Nobelovu nagradu za kemiju za 1975. godinu. Brojnim svjetskim i hrvatskim znanstvenicima Ružička je više ili manje, što direktno, što indirektno, bio i jest izvor nadahnuća. Akademik Trinajstić napisao je knjigu 100 hrvatskih kemičara [2] u kojoj je dao kratke prikaze života i rada za 100 kemičara-kemijskih inženjera, po njemu najistaknutijih u dosadašnjoj hrvatskoj povijesti. Za njih 90 od ukupno 100 prikazanih, kao i za mnoge koji nisu uspjeli ući među te odabranike, gotovo se sa sigurnošću može reći kako im je prvi hrvatski nobelovac na neki način bio izvor nadahnuća i poticaja za njihov rad i djelatnost. Dr. Jure Petričević u svome članku Nobelovac prof. Leopold Ružička 80-godišnjak [3] prenosi i komentira dijelove članka iz uglednog züriškog dnevnika Neue Züricher Zeitung, jutarnjeg izdanja od 13. rujna 1967. Radi se o feljtonu o Ružički, napisanom od Alberta Eschenmosera, koji citira sljedeće Ružičkine riječi: „Odrastao sam kao siroče u Hrvatskoj i bio sam vatreni patriot, zbog čega više nisam mogao podnijeti prilike u staroj austrijskoj carevini. Moj patriotizam, koji sam prenio na Švicarsku, ispoljio se na jedan trijezan ali koristan način: uložio sam svu snagu, da izobrazim dobre kemičare, koji će našoj industriji, dakle našoj zemlji, učiniti velike usluge.“ Te njegove riječi same za sebe dovoljno govore, jer ukazuju na to kako i jedno siroče, koje potječe iz europske periferije, može dosegnuti najveće uspjehe, te su poticajne svim ljudima, osobito mladima koji su u sustavu obrazovanja. Osim Nobelove nagrade za kemiju, Ružička je dobio nagradu Švicarskoga kemijskog društva (1918.), Wernerovu nagradu i medalju Švicarskoga kemijskog društva (1923.), Le Blancovu medalju (uz počasno predavanje) Francuskoga kemijskog društva (1928.), Pedlerovu medalju (uz počasno predavanje) Engleskoga kemijskog društva (1931.), Medalju (uz počasno predavanje) Industrijskoga društva iz Mulhousea (1935.), Cannizzarovu nagradu Akademije Lincei (1936.), Lavoisierovu medalju (uz počasno predavanje) Francuskoga kemijskog društva (1937.), Nagradu Marcel-Benoist Švicarskoga kemijskog društva (1939.), Medalju (uz počasno predavanje) Sveučilišta u Liegeu (1940.), Nagradu Donegani Akademije Lincei (1948.), Faradeyevu medalju (uz počasno predavanje) Engleskoga kemijskog društva (1958.) i Hanušovu medalju Čehoslovačkoga kemijskog društva (1966.). Ružička je također počasni član HAZU, a dodijeljen mu je i počasni doktorat osam svjetskih sveučilišta, te je bio članom petnaestak svjetskih akademija znanosti i počasnim članom tridesetak znanstvenih društava [4, 5]. Izložba Znanost u Hrvata, po kojoj se prikazalo dostignuća 16. velikana hrvatskog prirodoslovlja, obuhvatila je i nobelovce Ružičku i Preloga. Brojne su manifestacije u Hrvatskoj kojima je nadahnuće bio Ružička. U Vukovaru je Ružički u spomen podignut muzej u njegovoj rodnoj kući, koji je otvoren 9. prosinca 1977. Hrvatsko kemijsko društvo utemeljilo je nagradu pod nazivom Nagrada Leopold Ružička za znanstvenike do 35 godina starosti. Nagrada koja se dodjeljuje iz kemije mladim znanstvenicima koji rade u Švicarskoj, nazvana je Ružička. U Vukovaru je osnovano veleučilište pod nazivom Veleučilište Lavoslav Ružička. Družba Braća Hrvatskoga Zmaja - Zmajski stol u Osijeku obilježila je uspomenu na istaknute učenike osječke gimnazije, Josipa Jurja Strossmayera (1815. 1905.), Leopolda Ružičku (1887. – 1976.) i Vladimira Preloga (1906. – 1998.), postavljanjem njihovih poprsja na Rondel velikana osječke gimnazije, na ulazu u baroknu jezgru Tvrđu, pred zgradom današnje III. gimnazije, 29. siječnja 2007. XX. jubilarni hrvatski skup kemičara i kemijskih inženjera, koji se održao od 26. veljače do 1. ožujka 2007. u Zagrebu, bio je posvećen Leopoldu Ružički i Vladimiru Prelogu. Isto je tako Zmajski stol u Vukovaru izradio Rondel – spomenički prostor Lavoslava Leopolda Ružičke, s njegovim poprsjem, pred ulazom u zgradu vukovarskog veleučilišta, koje nosi njegovo ime, a otvoreno je 19. rujna 2008. Ružičkina kuća u Vukovaru, koja je bila devastirana tijekom agresije na Vukovar, obnovljena je, te je u dvorišnom prostoru izgrađena multimedijska dvorana, u kojoj se održavaju brojne kulturne, znanstvene, stručne i zabavne manifestacije. Ipak, možda su i najznačajnije manifestacije posvećene prvom hrvatskom nobelovcu Leopoldu Ružički znanstveni skupovi pod nazivom Ružičkini dani, koji se održavaju u Vukovaru, s tim da su I. Ružičkini dani održani 7. i 8. prosinca 1978., a do danas je održano ukupno četrnaest takvih skupova, od početka u organizaciji Hrvatskog društva kemijskih inženjera i tehnologa (HDKI). Kolika je moć nadahnuća Ružičkinim životom i djelom, odnosno kolika je moć jedne dobre ideje, poput ove o održavanju Ružičkinih dana u Vukovaru, pokazuje i činjenica kako njihovo održavanje nije mogla obustaviti niti ratna agresija na Hrvatsku 1991. Istina, zbog agresije su VII. Ružičkini dani održani 1993. u Bizovačkim toplicama (umjesto 1991. u Vukovaru), gdje su održani i VII. Ružičkini dani 1996. Nakon mirne reintegracije Hrvatskog podunavlja, Ružičkini dani su se vratili kući i IX. su održani 1998. u Vukovaru, gdje su se nastavili održavati sve do danas, s dobrom perspektivom i za ubuduće [6]. Moć ove ideje potkrjepljuje i činjenica kako je od XIII. Ružičkinih dana skup postao međunarodni kongres, jer je suorganizator postala European Federation of Food Science and Tehnology (EFFoST). U prilog tome idu i podatci kako je na dosadašnjih četrnaest Ružičkinih dana održano preko 100 plenarnih predavanja, 130 ostalih predavanja, 550 priopćenja na posterima i pet okruglih stolova, od strane nobelovaca, akademika, sveučilišnih profesora, znanstvenika i inženjera iz zemlje i inozemstva. Skupove su organizirali znanstveni i stručni odbori, s ukupno 310 članova, a sveukupno je bilo oko 2300 sudionika iz domovine i inozemstva. Sve je to bilo i ostalo poticaj za razvoj gospodarstva i društva općenito, posebice na području kemije, kemijskog i biokemijskog inženjerstva, prehrambene tehnologije, medicinske biokemije, farmacije, zaštite okoliša i slično, u Hrvatskoj, ali i u svijetu. To je moć znanja koja djeluje kroz nadahnuća velikanima znanosti i duha, kakav je bio Ružička.

Lavoslav Ružička

nije evidentirano