hrvatski

Suvremena hrvatska dramska produkcija nakon 2000. godine

U radu se pozorno analiziraju tri hrvatska dramska teksta nastala nakon 2000. godine: Jug 2 Davora Špišića (2001.), Veliki bijeli zec Ivana Vidića (2002.), Sinovi umiru prvi Mate Matišića (2002.) i Žena-bomba Ivane Sajko (2004.) kako bi se pokazalo da u hrvatskoj dramskoj produkciji i teatru nakon 2000. godine ne dominira ni jedna generacija ili poetika, prisutna je tematska i žanrovska različitost, te da nakon ratnog dramskog eskapizma slijedi vrlo bitan zaokret: interes dramatičara okreće se problematizaciji zbilje. I čitatelj i pisac uronjeni su u zbilju, točnije – u poslijeratnu zbilju ; nema više frustracije prošlošću ili politikom, koliko ima frustracije svakodnevicom. Početkom 21. stoljeća hrvatska dramska književnost neprijeporno je označena zaokretima: od devedesetih postmodernistički dramski model nove generacije radikalno poništava dotadašnji, potom se dramatičari u poslijeratnom vremenu ipak okreću akutnim problemima zbilje, koliko god se kao dio postmoderne kulture pisac više ne može založiti ni za jednu ideju.

Suvremena hrvatska drama; Davor Špišić; Mate Matišić; Ivan Vidić; Ivana Sajko; problematiziranje zbilje; neorealizam

nije evidentirano