hrvatski

O knjizi Frana Mikuličića Narodne pripovijetke i pjesme Hrvatskoga primorja.(Kraljevica, 1876.)

Fran Mikučičić, svećenik i folkorist, rođen u Krasici 1851., u našoj je znanosti ponajprije znan kao vrstan skupljač i priređivač prve zbirke usmenih priča i pjesama na čakavskome dijalektu, koje tiska o vlastitome trošku u Kraljevici 1876. godine (Narodne pripovijetke i pjesme iz Hrvatskog primorja). Zbirke su u to doba, a dijelom i poslije, nastajale ponajprije marom i entuzijazmom skupljača, ali nije nevažna ni materijalna strana njihova objavljivanja jer, poput Mikuličića, i Valjavec, priređivač prve hrvatske zbirke pripovijedaka (Varaždin 1858.) izdaje knjigu za pretplatnike, koji su očito platili troškove tiskanja. Spomenuta Mikuličićeva zbirka broji 27 priča, pretežno bajki, i prva je hrvatska zbirka zapisana čakavskim narječjem izravno prema kazivanjima. Premda su tekstovi donekle stilski dotjerani, to su vjerodostojne priče s detaljima iz primorskoga dnevnoga života što se zrcale u čudesnome bajkovnome svijetu i pripadaju svakom antologijskom izboru hrvatske usmene proze. (Ponovljeno je izdanje otisnuto tek 1993.) Važnost i posebnost njezina nadilazi lokalne okvire i u svoje doba već i stoga što bajka – kao ni proza uopće – nije bila reprezentativna usmenoknjiževna vrsta u doba hrvatskoga romantizma. Bila je to poezija, inspirirana Herderom. Priče se pojavljuju sporadično u pojedinim časopisima i nisu bile žanrovski određene i osviještene kao posebna vrsta nerazdvojno vezana uz kraj i jezik na kojem se priča. Ta težnja relativno vjernomu zapisu postat će postulat 20. st. jer će upravo dijalekt, mjesni govor, pače idiolekt najbolje odražavati i kontekst i izvantekstovne sastavnice svake bajke i na neki će način biti jamac izvornosti te pretpostavka različitih naratoloških istraživanja.

Fran Mikuličić; pripovijetke; Hrvatsko primorje; zbirka 19. st

nije evidentirano