hrvatski

Velebit i peripatetička književnost: od Petra Zoranića do Ede Popovića

U izlaganju promatrat ćemo Velebit kao mjesto peripatetičke književnosti s početnim naglaskom, naravno, na pastoralnom romanu Planine Petra Zoranića (napisanoga 1536., objavljenoga 1569.), u kojemu autor pored osobnih psihograma o konvencionalnom ljubavnom "betegu" problematizira i opću situaciju u "rasutoj bašćini" (opasnost od Turaka i Mlečana). Za razliku od Zoranićeva imaginarnoga putovanja oblikovanoga kao alegorijski put spoznaje po velebitskim stazama, Edo Popović u svojoj transžanrovskoj knjizi Priručnik za hodače (2009.), 440 godina nakon Zoranićeva romana (da uvedemo nešto i simbolike), svojim zen lutanjima Velebitom i životnim principom "dobrovoljnoga siromaštva", a na tragu ekologijske matrice koju je ponudio Henry David Thoreau, jednako tako razotkriva sociograme ne samo "rasute bašćine" već i globalnoga svjetskoga poretka. Završno zaustavit ćemo se i na knjigama i/ili putopisima na kojima je Edo Popović oblikovao svoj peripatetički transžanr u čije je oblikovanje krenuo iz iskustva dvostrukoga šoka – spoznaje vlastitoga oboljeloga tijela (dvije kronične bolesti). Riječ je o sljedećim autorima – Sergej Forenbacher, Miroslav Hirtz, Ivan Krajač, Božo Modrić, Josip Poljak, Ante Premužić, Ante Rukavina, Radivoj Simonović, Dane Vukušić, i prije svega knjiga Velebit se nadvio nad more...: putopisni zapisi s planine Šime Balena (usp. Popović 2009:88)

Velebit; peripatetička književnost; putopis

nije evidentirano