hrvatski

Nacrt povijesnog pregleda hrvatske estetike 20. stoljeća (druga polovica: 1945. do 2000.)

Naslovljena historiografska studija polazi od konstatacije: umjetnost i filozofija umjetnosti, koja radi izbjegavanja terminoloških nesporazuma ovdje zajedno s teorijom umjetnosti konzekvetno nazivana estetikom, doživljavaju tijekom druge polovice 20. stoljeća u europi odnosno u cijeloj zapadnoeuropskoj kulturnoj sferi duboku krizu, potrese i promjene. Na Hrvatsku kao graničnu srednjoeuropsku zemlju na području cijelog njenog etničkog teritorija odnosno nacionalnog corpusa reflektirat će se sasvim logično čas više čas manje većina tih istih umjetničko-estetičkih fenomena zapadnoeuropske kulture uz jednu snažnu bitnu dodatnu diferentnu determinantu. poslije 1945 godine nakon propasti hrvatske nacionalne samostalne države Hrvatske i Hrvati su poslije rata ugurani ponovo u višenacionalnu državu nazvanu Jugoslavija, pa time "automatski", iako tradicionalno tipično zapadnoeuropska nacija i kultura, poadaše pod nasilnu presiju istočnoeuropske i komunističke politike, a time ujedno posebnih modaliteta kulture, inkluzive umjetnost i filozofiju, dakle i estetiku. Izlaganje nastoji, koliko je to moguće u prvom takvom zahvatu, pratiti sve glavne mijene s njihovim karakterom kako su se zbivale nakon međašnje 1945 godine pa dalje sve do svršetka stoljeća, dijelom prema dominantnim smjernicama, dijelom zavisno spram dominantnih problema i različitih grana umjetnosti, dijelom prema karakteru pojedinih autora i njihovih tekstova. Registrirani su svi za sudbinu teorije umjetnosti odnosno estetike u Hrvatskoj najvažniji autori, no navedeno je i niz manje značajnih pisaca i publicista sve do onih za estetiku zapravo posve minornih, iz jednostavnog razloga što su i oni, nažalost, nerijetko vrlo jako (negativno!) utjecali na sudbinu estetike i filozofije umjetnosti u Hrvatskoj. Nacrt pregleda koncipiran je više kao povijesna koneksija nego jednostavna puka kronologija pa u duhu epohalne hermeneutike nastoji, radi preglednosti, više-manje slijediti redosljed smjene decenijskih kompleksa. Sam način izlaganja proveden je po mogućnosti "objektivistički" tj. trudeći se ne pristupati svom predmetu jednostrano, odklanjajući bilo kakva namjerna ispuštanja ili prešućivanja problema, autora ili naslova u međusobnim konfliktnim situacijama ili zbog ideoloških razlika i razloga. Priziv na težnju "objektivističkom" načinu pristupa ni u kom slučaju ne znači da prikaz izbjegava kritičnost ; čak što više mjestimice je prema potrebi prožet vrlo oštrim kritičkim zapažanjima. Kroz cijelo razdoblje registrirana je nazočnost marxističke komponente koja ide od tvrdih uskogrudnih dogmatskih pozicija do fleksibilnijih verzija i u intezitetu oscilativnih varijacija koje se isprepliću s različitim utjecajima (npr. strukturalizmom, teorijom komunikacija, inoviranom tradicijom kročeanizma itd.). Od neomarxističke filozofije registriran je kao najjači utjecaj Martina Heideggera, pa je možda jedna od hrvatskih specifičnosti uz standardnu konfrotaciju također isprepletanje Marxovog i heideggerijanskog mišljenja. Međutim, kao opću karakteristiku povjiesne sudbine filozofije umjetnosti i estetike, što je u izlaganju dokumentirano, nužno je navesti stanoviti fatalni povijesni raskorak: dok se na jendoj strani, nažalost malobrojnoj, nastojalo naporno zadržati visok pa i najviši mogući filozofijski rang u razmatranjima problema umjetnosti odnosno estetike, u sratnijim trenutcima ravnopravno s europskom i svjetskom estetičkom misli, po nekim dometima čak i relevantnom za nju, dotle je s druge strane, nažalost, generalni "trend" na širokom području značio desetljećima neprekidan pad u teorijskom i filozofijskom rangu. To široko snižavanje respektiranja estetike i estetičke razine vodilo je do agresivnog omalovažavanja i marginalizacije svakog ozbiljnijeg estetičkog i filozofijskog napora što se zbivalo dijelom iz dogmatsko-ideoloških, a dijelom iz pukih ignorantskih razloga, u atmosferi sustavnog razaranja, iz desetljeća u desetljeće sve oskudnije, praznije i sve niže ne samo teorijske, nego i cjelokupne kulture uopće. Tako je u Hrvatskoj estetika kroz nekoliko desetljeća naprosto marginalizirana. Pri tome je važno naglasiti kako se to nije događalo na temelju filozofijskih ili teorijskih argumenata i u okviru eventualne filozofijske upitnosti je li odnosno kako je moderna estetika uopće moguća. Unatoč konstatiranoj negativnoj prosudbi sudbine filozofije umjetnosti odnosno estetike valja izričito naglasiti da druga polovica 20. stoljeća za hrvatsku estetiku nije bila besplodna, nego možda više tragično i bolno poučna povijesna epoha. Unatoč generalno negativnog trenda marginaliziranja, to razdoblje bilježi također pozitivne rezultate. Osim nekih pojedinačnih visokih dometa i epohalnih uvida u estetičko-umjetničku zbilju vremena, važan je pozitivni novum utemeljenje dotada nepostojeće historiografije hrvatske estetike kao samostalne discipline ; njeno utemeljenje i uspješno razvijanje (premda ne i dostatno dovršeno9 važno je podjednako radi nacionalne kulture uopće kao i estetike same, no također i kao izuzetno relevantne komponente artikuliranja hrvatske filozofije i njene historiografije.

estetika; hrvatska estetika; umjetnost; kriza umjetnosti; apstraktna umjetnost; aksiologija; neomarksizam; filozofija egzistencije; postmoderna; socijalistički realizam

nije evidentirano