hrvatski

Vodnikova "književna studija" o Anti Starčeviću

Kao što Vodnikova Povijest hrvatske književnosti zauzima posebno i ključno mjesto u hrvatskoj književnoj historiografiji tako i rasprava o A. Starčeviću koja ima karakterističan naslov Književna studija iz doba apsolutizma Bachova predstavlja upravo zbog svoje sažete oštrine zapažanja jedan od najviših dometa Vodnikovog znanstvenog djelovanja. Ne upuštajući se u ekstenzivnije razmatranje metodologije koju vodnik primjenjuje u svojim radovima, (što zavređije i zahtjeva da bude predmet specijalističke analize, generalno9, nužno je konstatirati kako Vodnikova mala monografija o Starčeviću osim temeljne funkcije da je nezaobilazno dalekosežna "književna studija" unutar novije povijesti hrvatske književnosti i njene historiografije, ona ima - uz Šegvićevu monografiju - šire i dublje, fundamentalnije značenje u strukturi cjelokupne povijesti hrvatske kulture. Između ostalog ona upozorava na relevantnost Ante Starčevića za hrvatsku filozofiju i esetetiku, a demonstrira kako Antu Starčevića valja vidjeti kao i književnika (po Vodnuku samo u ranijoj životnoj dobi). Možda je baš osebujan način pristupa u obradbi književnog protraita Ante Starčevića utjecao na neke neporecive vrline njenog učenika i nasljednika Antuna Barca. No čini se da ni afirmativni otkrivalački razultati autoriteta kakvima danas smijemo smatrati Vodnika i barca u okvirima njihove pozitivističke metodologije, nisu - i pored svog vidnog odjeka - postigli da se hrvatska književna povijest spram Starčevićevog opusa odnosi korektno ; nažalost, čak ni bibliografski. Upravo s tog razloga valja upozoriti da je Vodnikovo razmatranje o Starčeviću više od "obićne" književne Studije, premda i u toj svojoj primarnoj nakani (učiniti Starčevića poznatim ne samo kao političara, nego i priznatim originalnim književnikom) ostaje trajno nemimoilaznom čak i kad znamo da nisu ni dostatne ni održive neke Vodnikove tvrdnje i kada znamo da svoju pravu vrijednost Vodnikova studija duguje izvornom eseju A. G. Matoša. A pitanje cjeline Starčevićevog opusa i u pogledu tekstova i s obzirom na potpunu primarnu i sekundarnu bibliografiju, zajedno s vrijednosnim prosudbama i nakon dosadašnjih afirmacija (i nerjetkih prešućivanja i negacija) ostaje otvorenim.

književnost; realizam; Starčević; književna kritika; književna povijest; estetika; pozitivizam

nije evidentirano