hrvatski

Spisateljstvo franjevaca Bosne Srebrene u književnoj historiografiji

U književnim je povijestima redovito naglašavan doprinos franjevaca Bosne Srebrene dopreporodnoj hrvatskoj književnosti. Stalna mjesta u književnoj historiografiji koja se mogu uočiti polaze od činjenice da se o hrvatskoj književnosti u Bosni može govoriti isključivo zahvaljujući fratrima na periferiji moćnog Osmanskog Carstva. Potom da je riječ o književnosti koja je inicirana ciljevima katoličke obnove, te je stoga isključivo utilitarna i didaktično-nabožna karaktera. Posebice se ističe iznimna popularnost na koju nailaze knjige vjerskoga sadržaja, koje sa sobom nose “svu prtljagu srednjovjekovnog katolicizma” (Krešimir Georgijević). S jedne strane dakle književni povjesničari ističu pragmatičnu ulogu i nisku estetsku razinu franjevačke književnosti, dok s druge pak strane upućuju na vitalnu ulogu franjevačke jezične prakse u 17. i 18. stoljeću u stvaranju temelja hrvatskoga jezičnoga standarda. Svojevrsni je paradoks u tome što je mjesto franjevačke popularne književnosti koja sudjeluje u važnim integracijskim procesima razvoja književnog jezika u književnoj hijerarhiji posve marginalno. Stoga se nadaje nužnim propitivanje strategija oblikovanja mjesta kulturne periferije koje se nudi franjevačkoj književnosti u hrvatskome književnome kanonu, što ga posreduju i održavaju književne historiografije. Rasvjetljavanje mehanizama oblikovanja nacionalnoga kanona trebalo bi reći nešto više o pozicioniranju popularne književnosti i sociokulturnome kontekstu književnosti u Bosni i Hercegovini.

franjevačka književnost; Bosna Srebrena; književna historiografija; jezični standard; integracijski procesi; kulturna periferija; književni kanon

nije evidentirano