hrvatski

Darda: Dvorac Esterhazy, Povijesno-građevinski razvoj, valorizacija i prijedlog konzervatorskih smjernica

Darda: Dvorac Eesterhazy, Povijesno – građevinski razvoj, valorizacija i prijedlog konzervatorskih smjernica, (koautorstvo s Katarinom Horvat Levaj i Ivanom Haničar Buljan), Zagreb: Institut za povijest umjetnosti, 2012., Konzervatorske studije i elaborati Instituta za povijest unjetnosti, Knjiga 1, Mrežna izdanja Instituta za povijest umjetnosti, Knjiga 2, urednik: Petar Prelog str. 1 - 140, (ISBN 978 – 953 -7875 -05 – 3) Knjiga je podijeljena na tri osnovna poglavlja: Povijesno – građevinski razvoj i valorizacija, Prijedlog konzervatorskih smjernica i Grafički prilozi, te je opremljena brojnim ilustracijama – nacrtima, kartama i fotografijama. Pojedina poglavlja podijeljena su na niz pod poglavlja, a najopsežnije prvo poglavlje razdijeljeno je na više dijelova: Dosadašnja istraživanja, Darda – vlastelinstvo, naselje i dvorac, Deskripcija postojećeg stanja, Interpretacija istraživanja i Valorizacija, unutar kojih su izdvojene zasebne tematske cjeline. Polazeći od današnjeg stanja građevine: analize konstrukcije i oštećenja, restauratorskih sondi, koristeći povijesne izvore i ostalu dostupnu dokumentaciju pokušali smo utvrditi tragove povijesnih slojeva i građevni razvoj te konačno uspostaviti prijedlog konzervatorskih smjernica. Premda je u našoj stručnoj literaturi odavna prepoznata arhitektonska kvaliteta dvorca Esterházy u Dardi, kompleks nije bio sustavno istražen niti zasebno obrađen, javljajući se u različitim pregledima graditeljstva Slavonije i Baranje, razmatran je uglavnom kao rezultat jedinstvenog graditeljskog zahvata, s time da su datacije gradnje varirale od druge polovine 18. stoljeća do prve polovine 19. stoljeća. Nakon oslobođenja od Turaka i potpisivanja Karlovačkog mira 1699. godine, na novooslobođenim područjima započelo je organiziranje novog sustava vlasti. Proces dekameralizacije tj. prelazak zemljoposjeda iz kraljevskih ruku u vlasništvo svjetovnih ili crkvenih vlastelina uglavnom je završio do 1730. godine kada su uspostavljen nova vlstelinstva. Na takav način nastalo je i vlastelinstvo Darda, donirano Josipu i Frdrihu Vateraniju. Dardansko vlastelinstvo kraljevskom darovnicom 1749. godine prelazi u ruke obitelji Esterházy, dok kupovinom 1842. godine dolazi u posjed porodice Schaumburg – Lippe. Prema podacima iz doba urbarijalne regulacije, provedene 1767. godine, u granicama Baranjske županije, među dvadesetak vlastelinstava, vlastelinstvo Darda prema veličini posjeda i broju podložnika nalazilo se na četvrtom mjestu. Sjedište vlastelinstva nalazilo se u Dardi, jedinom trgovištu u hrvatskom dijelu Baranje. Nakon turskih osvajanja izgradnjom „Sulejmanovog mosta“, porastao je i značaj Darde, mostobrana na sjevernom svršetku mosta. Prema istraživanjima, Darda je bila mala, utvrđena palanka, sastavljen od dva dijela: tvrđave i civilnog naselja, izduženog oblika, formiranog uz put. Nakon oslobođenja na mjestu turske utvrde, podignute na uzvišenju ponad mjesta na kojem je „Sulejmanov most“ ulazio u naselje, sagrađen je dvorac. Položaj mosta i mjesto njegovog ulaska u naselje potvrđeno je arheološkim nalazima. U drugoj polovini 18. stoljeća trgovište Darda formirano je obostrano uz glavnu ulicu, dok sekundarne ulice nastaju s obzirom na jačanje značenja ceste prema Bilju. Do promjena u strukturi naselja dolazi u prvoj četvrtini 19. stoljeća, doseljavanjem Mađara, zbog čega se planiraju dvije paralelne ulice na sjeveroistoku naselja. Formiranje i razvoj vlastelinstva i naselja Darda, kao i građevinska razdoblja mogu se podijeliti na tri faze koje slijede i promjene vlasništva nad vlastelinstvom. Prvo razdoblje obilježila je porodica Veterani (1700 – 1749.), drugo Esterházy (1749 – 1852.), pri čemu su su uočena dva graditeljska razdoblja ; prvo u drugoj polovini 18. stoljeća i drugo koje je obilježilo prvu polovinu 19. stoljeća i konačno porodice Schaumburg – Lippe, vlasnika imanja u drugoj polovini 19. stoljeća. Tijekom građevne povijesti dvorca u Dardi, duge preko dva stoljeća, od početka 18. do ranog 20. stoljeća, barokno – klasicističku fazu, započetu potkraj 18. stoljeća i dovršenu 1813. godine, možemo smatrati najkvalitetnijom. Takva situacija rezultat je ne samo činjenice da je dvorac tada u vlasništvu plemićke (grofovske grane) porodice Esterházy, već općenito mjesta i vremena nastanka, te se time dvorac u Dardi ujedno uklapa u karakterističnu sliku razvoja slavonskih i baranjskih dvoraca. Počeci formiranja dvorskog kompleksa u Dardi, u vremenu neposredno nakon oslobođenja nisu mogli biti drugačiji nego krajnje funkcionalni i determinirani obrambenim potrebama. Prvo razdoblje izgradnje sklopa sastavljenog od dviju paralelnih zgrada govori prvenstveno o upravnoj i gospodarskoj namjeni. Uvjeti za veći zamah gradnje raskošnih dvoraca u Slavoniji su stvoreni tek potkraj 18. stoljeća. Stoga najkvalitetnija ostvarenja rezidencijalne arhitekture u Slavoniji i Baranji nalazimo upravo iz tog razdoblja, obilježenog baroknim klasicizmom. U to vrijeme oblikovan je u svom sadašnjem trokrilnom obliku i dvorac u Dardi. Svojim trobrodnim tlocrtom i osovinskom prostornom organizacijom, dvorac Esterházy nadovezuje se na karakteristična barokna rješenja, koja na tlu Slavonije svoj najviši domet ostvaruju u raskošnom kasnobaroknom dvorcu grofa Jankovića u Daruvaru (1771 – 1777.). Unatoč, u osnovi kasnobaroknoj prostornoj koncepciji, arhitektonska raščlamba dardanskog dvorca pripada klasicističkom stilskom izražaju, u skladu s vremenom dovršetka izgradnje 1813. godine. Time se ujedno razlikuje od prethodno spomenutoga, nešto starijeg dvoca u Daruvaru, s još meko obikovanim rizalitima i lomljenim mansardnim krovištem. Kasnija razdoblja, nakon prodaje dvorca obitelji Schaumburg – Lippe sredinom 19. stoljeća, također su obilježena kvalitetnim doradama izvorne prostorne organizacije. Tako prigradnja prizemnica gospodarske namjene uz bočna krila dvorca, s jedne strane obogaćuje cjelokupnu volumnu kompoziciju, jer svojim manjim gabaritima ne narušavaju dominaciju plastičnog dijela dvorca, a s druge pak strane raščlambom fasada stiliziranom rustikom usklađene su s pročeljima dvorca. Obnovom interijera u 20. stoljeću, osnovna prostorna organizacija ostala je sačuvana, dopunjena kvalitetnim elementima unutarnje opreme, te oblikovanjem stubišnog prostora sa stupovima i ogradom. Znatniju degradaciju dvorcu donijelo je tek razdoblje nakon Drugog svjetskog rata, kada dvorac zadobiva neprimjerene namjene uz preinake unutrašnjeg rasporeda. Gubitak pak bilo kakve namjene, povezan s devastacijom u Domovinskom ratu, te dva desetljeća dugo propadanje napuštenog zdanja odrazilo se i na njegovu građevinsku i spomeničku sačuvanost. Pa ipak u strukturi dvorca i njegovoj neposrednoj okolici s perivojem, sačuvano je još dovoljno elemenata koji omogućuju kvalitetnu obnovu tog vrijednog barokno – klasicističkog rezidencijalnog kompleksa.

Dvorac u Dardi; povijesno građevinski razvoj; valorizacija

nije evidentirano