hrvatski

Višejezičnost i identitet

Razvojem i promjenama u društvu dolazi do sve sofisticiranije podjele uloga među njegovim članovima. Neizostavna posljedica ovog procesa jest i raslojavanje jezika. Primijene li se na ukupnost varijeteta principi vertikalne i horizontalne stratifikacije u kombinaciji s vrijednosnim kriterijem, konačan je rezultat prikaz raspodjele konkretnih sociolekata, dijalekata i jezika unutar jedne ili više jezičnih zajednica. Osnovna ljudska potreba za komunikacijom dovodi do kontakta između dvaju ili više varijeteta, na razini pojedinca ili čitave zajednice, što može rezultirati nastankom individualne, odnosno društvene dvojezičnosti, odnosno višejezičnosti koja može čak postati i društveno normirana, tj. prerasti u stabilnu diglosijsku situaciju. Nadalje, jezična kompetencija govornika u interakciji s nizom sociokulturnih čimbenika utječe na oblikovanje njegova identiteta, i to u odnosu prema govornicima svoje ili neke druge jezične zajednice. Kod pojedinaca koji odrastaju dvojezično identitet se formira na specifičan način, budući da oni ne usvajaju samo različite jezične sustave, već i različite sustave vrijednosti i društvenih normi. Određenim se varijetetom, dakle, može istaknuti pripadnost nekoj zajednici ili pak distanciranje od nje. Pridavanjem simboličkoga značenja varijetetu, on postaje društvenim proizvodom i sudjeluje u oblikovanju kolektivnog identiteta čiji je jedan od vidova i etnički identitet. U poliglosijskim je društvima raslojavanje repertoara funkcionalno uvjetovano. Redovito je odraz nejednakosti unutar društva s obzirom na različite mogućnosti pristupa prestižnome jeziku i podrazumijeva stroga pravila u izboru pojedinoga varijeteta. Dominacija društvenih skupina u čijim je rukama koncentrirana moć i utjecaj do izražaja može doći i u plurilingvalnim društvima. No ona ne moraju biti nužno odraz društvene nejednakosti: švicarski je model primjer kako višejezičnost može biti ukorporirana u same temelje države kao garancija legalne polifunkcionalne upotrebe nekoliko jezika i ravnopravnosti svih govornika kao pripadnika jedne nacije neovisno o njihovu jezičnom izboru. Manjinske jezične zajednice ulaze u sastav brojnih suvremenih država svijeta, a položaj manjinskih jezika i njihovih govornika, te način na koji oni oblikuju svoj identitet uvjetovani su nizom čimbenika, a sve ponajviše ovisi o tome podržava li većinska i/ili dominantna zajednica manjinske ili ih pak nastoji asimilirati. Konačno, Europskoj je Uniji fenomen višejezičnosti upravo jedna od najistaknutijih karakteristika. Velik broj službenih jezika, u skladu s kredom ujedinjeni u raznolikosti prijeti „zagušenošću komunikacije“, a time ujedno utire put sve prestižnijemu engleskom da ondje zauzme vodeće mjesto. U kojem će se smjeru jezična slika EU razvijati, te u kojoj će mjeri i ona dati svoj obol globalizacijskome trendu širenja utjecaja engleskoga nauštrb nekoliko tisuća „manjinskih“ jezika, pokazat će vrijeme.

višejezičnost; identitet; jezična zajednica; dvojezičnost; diglosija; jezične manjine; Europska Unija

nije evidentirano