nije evidentirano

Tranzit. Válogatás a kortárs horvát drámatermésből

Neorealističke tendencije u izabranim hrvatskim suvremenim dramskim tekstovima gotovo programatski oponiraju kazalištu koje se zatvaralo u eksperimentalne strategije, zanemarujući tako komunikativnost i ostajući iza leđa svim etičkim i zbiljskim problematizacijama: gledatelj koji bježi iz kazališta postmodernističkoga dramatičara iz prve polovice devedesetih prošloga stoljeća polako se vraća, što između ostaloga znači da suvremena drama i kazalište ipak polagano prihvaćaju izazov zbilje. Dakle, koliko god da su dramski inovativni i najzanimljiviji izabrani dramski autori afirmirani devedesetih, općenito možemo reći da u hrvatskoj dramskoj produkciji i teatru ne dominira ni jedna generacija ili poetika, ali dominira tematska i žanrovska različitost, te da nakon rada slijedi još jedna bitan zaokret: interes dramatičara okreće se problematizaciji zbilje. I čitatelj i pisac uronjeni su u zbilju, točnije – u poslijeratnu zbilju ; nema više frustracije prošlošću ili politikom, koliko ima frustracije svakodnevicom. Početkom 21. stoljeća hrvatska dramska književnost neprijeporno je označena zaokretima: od devedesetih postmodernistički dramski model nove generacije radikalno poništava dotadašnji, potom se dramatičari u poslijeratnom vremenu ipak okreću akutnim problemima zbilje, koliko god se kao dio postmoderne kulture pisac više ne može založiti ni za jednu ideju.

Suvremena hrvatska drama, Antologija, Mađarska, tranzicija, neorealizam

Rad je objavljen na mađarskom jeziku.