hrvatski

Razvoj populacije divokoze (Rupicapra rupicapra L.) u Hrvatskoj i njena genetska struktura

Nakon drugog svj. rata divokoza je sa područja Republike hrvatske bila gotovo u potpunosti nestala. Provedene studije (Grubešić i sur. 2008, Grubešić i sur. 2009) pokazale su kako su razlozi nestanka višestruki i međusobno isprepleteni. Reintrodukcije divokoze provedene 60 – ih i 70 –ih godina prošlog stoljeća kada su najprije sa Prenja na Biokovo, a kasnije sa Prenja i Kamniške bistrice na područje Velebita naseljena živa grla, polučile su uspjeh tako da u Hrvatskoj postoji stabilna populacija koja ima trend rasta. Otegotna okolnost bržeg napretka populacije može biti rascjepkanost arela na tri bez međusobnog kontakta i krupni predatori. Jedno od tri izdvojena područja areala je dio Gorskog kotara u kom je divokoza u dijelovima oko kanjona rijeke Kupe i područja Risnjačkog masiva. Drugo izolirano područje bi bio masiv Velebita koji ujedno predstavlja i stanišno najoptimalnije podneblje za razvoj populacije. Treći dio areala divokoze u hrvatskoj je područje planine Biokovo. Fragmentalno i pojedinačno su zabilježene pojave kod Macelja, Žumberačke gore, Ivančice, Čićarije, Učke, Plješivice, Dinare i Kamešnice. Od tri spomenuta područja dio Velebitskog masiva i dio Biokova predstavljaju gotovo izolirane populacije. Područje gorskog kotara u jednom svom dijelu ima zajedničku populaciju sa Slovenijom. Provedene genetske analize, u sklopu europskog projekta o divokozi, pokazuju kako se na području hrvatske nalaze dvije podvrste. Na današnju sliku odrazili su se prije svega u prošlosti provedeni zahvati na reintrodukciji. Područje biokova naseljava isključivo Rupicapra rupicapra balcanica, što je normalni slijed razvoja divokoze unesene sa Prenja. Područje Gorskog kotara naseljava isključivo Rupicapra rupicapra rupicapra, budući se radi o rubovima areala alpske populacije divokoze. Situacija na Velebitu je možda i najzanimljivija. Na tom ogromnom prostoru od preko 200 000 ha, unesene su u prošlosti i jedna i druga podvrsta. Uz to, postoje indicije da divokoza sa Velebita nikad nije u potpunosti ni nestala, pa tako i provedena genetska istraživanja govore u miješanju gena obje podvrste. Miiješanje gena u kombinaciji sa povoljnim staništem rezultiralo je tjelesno zdravom i trofejno jakim grlima, te su tako nacionalni prvaci oba spola stečeni upravo na Velebitu.

Divokoza (Rupicapra rupicapra); Hrvatska; razvoj populacije; trofejna struktura; genetske analize

nije evidentirano