hrvatski

Barokna franjevačka arhitektura provincija Sv. Ladislava i Sv. Ivana Kapistranskog

U okviru franjevačkog graditeljstva kontinentalnog teritorija, od početka 19. stoljeća objedinjenog u hrvatsku franjevačku provinciju sv. Ćirila i Metoda, a ranije rascjepkanog na više manjih provincija, za stilski razvoj i tipologiju barokne arhitekture od posebnog je značenja franjevačko graditeljstvo provincija Sv. Ladislava i Sv. Ivana Kapistranskog. Naime, s jedne strane, arhitektura provincije Sv. Ladislava, formirane sredinom 17. stoljeća u povijesnim okolnostima početka graditeljske obnove sjeverozapadne Hrvatske nakon slabljenja moći Turaka, značajna je za uspostavu i širenje ranobaroknih sakralnih prostornih tipova, nastalih pretežno rekonstrukcijom srednjovjekovnih sklopova. S druge pak strane, izgradnjom franjevačkih kompleksa Kapistranske provincije, uspostavljene tek sredinom 18. stoljeća, nakon oslobođenja Slavonije i Srijema, ostvarene su ne samo monumentalne sakralne novogradnje, nego su u tu sredinu uvedena i neka vrlo napredna načela visokobaroknog koncipiranja arhitektonskog prostora. Za ranobarokne samostanske sklopove, nastale tijekom 17. stoljeća na području provincije Sv. Ladislava, karakteristična je tlocrtna dispozicija s pravilno orijentiranom jednobrodnom dvoranskom crkvom koja zajedno sa samostanskim krilima zatvara središnje dvorište (klaustar), a još naglašena ratna opasnost utjecala je na zatvoreni fortifikacijski karakter navedenih zdanja nalik renesansnim kaštelima, kako to svjedoče prvi rekonstruirani ranobarokni samostani tog područja: zagrebački (1624, 1656-96.), varaždinski (1626, 1678), križevački (1627.) i krapinski (1641.). No, za razliku od tradicionalne prostorne organizacije tih samostana, kod njihovih crkava moguće je već i u tom ranom razdoblju zamijetiti jasno izražene ranobarokne značajke. Naime, obnovom gotičke zagrebačke franjevačke crkve u prvim desetljećima 17. stoljeća, prvi je put primjenjen tipično barokni tip sakralne građevine s plitkim bočnim kapelama u brodu, ponovljen potom uz određene inovacije i u franjevačkoj crkvi u Varaždinu (1650-55), a zatim i u nizu drugih samostanskih crkava. Novo poglavlje u razvoju barokne franjevačke arhitekture donijela je sveobuhvatna graditeljska rekonstrukcija koja se odigrala tijekom 18. stoljeća u novooslobođenoj Slavoniji (gdje se za vrijeme turske okupacije uspio održati jedino velički samostan).Tada etapno, u dužim, vremenskim periodima, nastaje niz trokrilnih ili četverokrilnih sklopova vrlo velikih tlocrtnih dimenzija - osječki (1699-1761.), iločki (1704.), požeški (1708-24.), vukovarski (1723-32), brodski (1727-78.), cernički (1728-84.) i šarengradski (1743-57.) - čija pravilna stuktura i ujednačeno oblikovani arhitektonski elementi svjedoče o postojanju jedinstvenih i znalačkih projekata. Što se tiče njihovih samostanskih crkvi, i ovdje je zamjetljiva raznolikost tlocrtno - prostornih rješenja ( u okviru karakterističnoga longitudinalnog tipa), s postupnim jačanjem plastične raščlambe (Brod, Cernik, Virovitica), koja kulminira u barokizaciji gotičke crkve u Našicama, s tipično baroknim dinamičnim sustavom artikulacije prostora.

franjevačko graditeljstvo, tipologija barokne arhitekture, provincije Sv. Ladislava i Sv. Ivana Kapistranskog, ranobarokni samostanski sklopovi, Zagreb, Varaždin, Križevci, Krapina, Osijek, Ilok, Požega, Vukovar, Brod, Cernik, Šarengrad

nije evidentirano