hrvatski

Proces privatizacije i hrvatska javnost 1996-1998: povratak u budućnost

Rad se bavi sociokulturnom pozadinom percepcije privatizacije u Hrvatskoj. U uvodnom se dijelu upućuje na zanemarenost sociokulturne dimenzije tranzicije, osobito u odnosu na političke i gospodarske aspekte kojih je, nerijetko, test uspješnosti. Stoga je rijetko i analitičko razlikovanje dviju važnih i generički raznorodnih dimenzija sociokulturne pozadine. Prvu opisuje proces tzv. “kulturne inercije”, to jest kumulacija sociokulturnog naslijeđa prethodnog sustava u (još-uvijek-djelatnim) kolektivnim navikama i predodžbama. Druga dimenzija je novostvorena i sastoji se od situacijski induciranih reakcija, to jest novoformiranih (instrumentalnih) strategija i kolektivnih predodžbi koje nastaju kao odgovor na troškove tranzicije, ratna zbivanja i pripadajuće političke odluke. Analitičko je razlikovanje tih dviju dimenzije od velike važnosti, jer dominacija jednog ili drugog tipa sociokulturnih prepreka zahtijeva različite strategije njihove redukcije. Drugi dio rada analizira predodžbu koju hrvatska javnost ima o privatizaciji. Imamo li u vidu činjenicu da je proces privatizacije temeljni mehanizam gospodarskog preobražaja, a time i cjelokupnog postkomunističkog razvoja, negativan stav javnosti o dosadašnjem tijeku privatizacije može postati važan izvor tranzicijskih prepreka i aktivnog otpora daljnjim promjenama. Nepostojanje “moralne legitimacije” ključnih gospodarskih aktivnosti može dovesti do širenja “klime cinizma” i (suboptimalnih) oportunističkih strategija ponašanja. Prvi dio analize empirijskih podataka, pribavljenih istraživanjem Privatizacija u očima hrvatske javnosti provedenim na reprezentativnom nacionalnom uzorku (N=1001) sredinom 1998. godine, poglavito je deskriptivan. Prema prikupljenim podacima, dominira izrazito negativna slika, koju obilježavaju optužbe za političku zlouporabu i klijentelizam. Prema očekivanju, rašireno nezadovoljstvo utječe i na procjenu gospodarskih učinaka privatizacije - pri čemu negativna ocjena vodi sustavnom precjenjivanju gospodarske djelotvornosti bivših društvenih, to jest potcjenjivanju djelotvornosti novih, privatiziranih poduzeća – i na (nepovoljnu) procjenu sposobosti novih poduzetnika. Negativna je ocjena povezana i s protivljenjem nastavku procesa privatizacije kroz prodaju tzv. javnih poduzeća. Nakon deskriptivnog dijela, koji zaključuje nalaz da više od tri četvrtine ispitanika traži reviziju privatizacije, analitički se fokus premiješta na razumijevanje sociokulturne pozadine javne percepcije privatizacije. Može li se nezadovoljstvo pripisati tradicionalnom nepovjerenju u institucije sustava, reakcijama na (neravnopravno i nepravedno distribuirane) troškove tranzicije ili, pak, kombinacijom jednih i drugih čimbenika? Pretposljednje poglavlje donosi empirijski test tri teorijska modela koji nezadovoljstvo privatizacijom tumače kulturnom inercijom, situacijskim reakcijama i njihovom kombinacijom. Rezultati regresijskih analiza ukazuju na eksplanatorni primat modela situacijski induciranih reakcija, premda najveći dio varijance zavisne varijable ostaje nerazjašnjen. Završni dio rasprave započinje razlikovanjem dva oblika korupcije, pri čemu je naglasak na klijentelističkoj korupciji čiji su elementi lako prepoznatljivi u javnoj ocjeni privatizacije u Hrvatskoj. Upozoravajući na strukturalne probleme borbe protiv klijentelističke korupcije, autor ukratko razmatra negativne učinke korupcije na sociokulturni kapital (social capital). Na važnost strateške re-konceptualizacije sociokulturnog kapitala kao nacionalnog resursa nastoji se ukazati i navođenjem konkretnih društvenih mjera, čiji je cilj borba protiv “kulture cinizma” i poticanje sociokulturnog kapitala razvijanjem uvjeta u kojima se civilnost (civicness) “isplati”. Među predloženim su mjerama: anti-korupcijska kampanja, transparentnost gospodarskih odluka, promicanje neovisnosti medija, profesionalizacija državnih službi i uvođenje institucije profesionalne odgovornosti te revizija ozloglašenih slučajeva klijentelističke privatizacije

hrvatska privatizacija, sociokulturni kapital, javna percepcija

nije evidentirano