hrvatski

Menadžeri i institucionalni vlasnici

Masovna privatizacija je, kao dio širih privatizacijskih promjena u bivšim postsocijalističkim zemljama, proces u kojem se znatan dio državnog vlasništva transformira u vlasništvo velike i disperzirane grupe privatnih osoba kroz razmjerno kratko vremensko razdoblje. Osnovna je nakana ovoga rada bila da, na temelju neposrednih empirijskih podataka i u kontekstu hrvatskog projekta masovne privatizacije, opiše neke temeljne dimenzije novouspostavljenog odnosa između menadžera i novih institucionalnih vlasnika – privatizacijskih investicijskih fondova, ocrta temeljne strategije ponašanja fondova te naznači moguće pravce daljnje evolucije menadžerske kontrole u hrvatskim poduzećima. Poduzeta je analiza pokazala da ponašanje menadžera u dobrom dijelu poduzeća predviđenih za masovnu privatizaciju slijedi logiku klasične menadžerske kontrole, iako je zapaženo da je u dijelu poduzeća nešto važniji i utjecaj određene vlasničke kontrole i interesnih struktura u okolici poduzeća. U strahu za očuvanje vlastitih položaja, dio menadžera svjesno razvija različite oblike obrambenog ponašanja, a u dijelu poduzeća na djelu su kaotični procesi sustavnog uništavanja i krađe imovine poduzeća od strane i rukovodećih struktura i neformalnih saveza unutar i izvan samih poduzeća. No, bez obzira jesu li glavni među akterima pljačkaških ili pak kreativnih, poslovno orijentiranih načina ponašanja, menadžeri u velikoj većini izražavaju želju da povećaju svoje su/vlasničke udjele u sadašnjim poduzećima. To znači da na dulje razdoblje žele sačuvati osobni položaj i legitimirati profesionalnu ulogu kao dvojstvo profesionalnog upravljača i udjelima sve važnijeg su/vlasnika poduzeća. Što se tiče novih institucionalnih vlasnika, čini se da njihovu pojavu u masovnoj privatizaciji obilježava nekoliko crta. Prvo, PIF-ovi su uspješno obavili svoju ulogu ‘sakupljača’ privatizacijskih kupona (bodova) . Od ukupne ponude privatizacijskih bodova (1.608.664.445), pojedinci su u tri kruga privatizacijskih dražbi zadržali za individualna nadmetanja za poduzeća 89.004.947 bodova ili 5.53%. Time su se u izrazitom broju pojavili na sceni kao novi su/vlasnici poduzeća. Drugo, ukupna izvedba masovnoprivatizacijskog projekta onemogućila je na samome njegovome početku da PIF-ovi relativno brzo stječu većinske su/vlasničke udjele u dražbovanim poduzećima. Riječ je o poduzećima – prema mišljnjima menadžera PIF-ova - u cjelini lošega poslovanja i još lošijih poslovnih rezultata. To im je na strukturalnoj razini onemogućilo brže i odlučnije djelovanje u poduzećima, usporilo vlasnički autoritativne kontakte s upravama poduzeća i ozbiljnije nalaženje mogućih strateških ulagača za (još uvijek ) bolje stojeća poduzeća u njihovom portfelju. I taj je moment pogodovao razvoju pljačkaških stilova ponašanja u dijelu od PIF-ova formalno preuzetih poduzeća. Istodobno, postavljena pravila igre pogodovala su u ovoj fazi suradničkim oblicima ponašanja između samih (sedam ) fondova. Treće, gotovo svi privatizacijski fondovi odabrali su u pogledu svoga portfelja poduzeća na dulje vremensko razdoblje zapravo ‘strategiju izlaza’ (exit strategy). To znači da svi žele što prije prodati poduzeća mogućim ulagačima – bilo domaćima bilo stranima. Imamo li u vidu da je jedan od službenih ciljeva masovne privatizacije bio i taj da se PIF-ovi javljaju kao ‘restrukturirajući mehanizmi’ u privatiziranim poduzećima , proizlazi da se PIF-ovi neće javiti dominantno u toj ulozi kako je ona zamišljena. Što zbog navedenih strukturalnih činitelja, što zbog ograničenog ljudskog potencijala kojim raspolažu, što zbog velikog broja loših poduzeća, PIF-ovi u ovom kratkom vremenskom razdoblju slijede istodobno nekoliko ad hoc načina djelovanja: a) ide se na ciljano restrukturiranje vrlo malog dijela boljih poduzeća iz portfelja (‘poduzeća-zvijezde’), u suradnji s domaćim ili mogućim stranim ulagačima; moguće je da se ide i posve samostalno na restrukturiranje po nekoliko poduzeća, ako se očekuje nakon toga njihova bolja cijena na tržištu poduzeća i moguća zainteresiranost inozemnih ulagača za njih kroz neko vrijeme; b) poduzeća s vrlo malim su/vlasničkim udjelima, bez izvjesne tržišne vrijednosti i relativno male tržišne vrijednosti prodaju se zainteresiranim (uglavnom) domaćim kupcima , bilo da je riječ o upravama tih istih poduzeća ili domaćim poduzetnicima; c) u velikom broju ‘preostalih poduzeća’ tek se obavlja ‘primarna dijagnoza situacije’, traži se suradnja od uprava poduzeća i umanjue strah od radikalnih poteza, ne bi li se barem na taj način spriječilo uništavanje poduzeća.

masovna privatizacija, menadžeri, privatizacijski investicijski fondovi, institucionalni vlasnici

nije evidentirano