hrvatski

Multimediji u muzejskom okruženju: od interpretativnog pomagala do digitalnoga kulturnog dobra

Promjene koje je informacijska i komunikacijska tehnologija donijela u načinu komuniciranja kulturne baštine usporedive su s revolucijom koju je u komunikaciji baštine potaknula analogna fotografska tehnologija. Izum fotografije potaknuo je brojne kulturne reakcije i svojedobno izazvao puno veću senzaciju nego što je to učinio web u naše vrijeme. Desetljeće internetskog booma (devedesete godine 20. st.) nalazi tako svoj pandan u desetljeću u kojem se fotografska tehnologija proširila svijetom (četrdesete godine 19. st.). Medij analogne fotografije imao je ključnu ulogu u prijenosu vizualne informacije o značenju i važnosti umjetničkih djela i predmeta baštine. Današnji digitalni mediji prenose status i značenje originala i nezaobilazno su sredstvo komunikacije, interpretacije i kontekstualizacije predmeta baštine, ali to, dakako, nije jedina njihova zadaća. S time u vezi možemo povući još jednu paralelu između medija analogne fotografije i novih digitalnih medija. Tijekom desetljeća razvoja fotografija se izborila za status umjetnosti, ravnopravnog i samosvojnog predmeta baštine, a ne samo sredstva reprodukcije i diseminacije vizualnih informacija o predmetima baštine. Novi digitalni mediji imaju potencijal pružanja novih kulturnih sadržaja i oblika, a ne samo interpretacije i remedijacije starijih medija. Multimediji nisu samo pomagala u službi tradicionalne muzejske prakse i usputna sredstva interpretacije i tumačenja konteksta predmeta baštine. Oni omogućuju razvoj priče s vlastitom poetikom, estetikom i etikom, a time i kreaciju novih oblika kulturnih dobara. Uvodnom argumentacijom i analizom autorskih projekata pokušali smo dati doprinos uspostavljanju temelja za kritičku analizu i povećanje "vidljivosti" digitalnih dobara. Reproducibilnost i "nematerijalnost" digitalnih kulturnih dobara može inducirati određene bojazni i otklone u muzejskoj zajednici koja njeguje temeljnu ideju muzeja kao imatelja i čuvatelja originalnih predmeta baštine. Najvrednija imovina muzeja i drugih baštinskih ustanova jest sadržaj, tj. sva znanja povezana s fizičkim predmetima i dokumentima, a prikazi takvih sadržaja mogu se efikasno izraziti i komunicirati multimedijem, što ga čini baštinskim resursom. Prikazani projekti imali su zajednička polazišta i modele razvoja. Temeljno je polazište činjenica da se sadržaji za dobar multimedijski proizvod moraju sakupiti iz različitih izvora (muzeja, arhiva, knjižnica, radija, televizije itd.) te da moraju zadovoljiti interese različitih skupina korisnika. U prikazu ovih projekata nastojali smo argumentirati kako multimedij nije pomoćni informacijski resurs niti supstitut analogne baštine, već rezultat kreativnog čina i autorskog izričaja, što ga čini kulturnim dobrom u digitalnom obliku.

muzej; multimedij; interpretacija; digitalno kulturno dobro

nije evidentirano