hrvatski

Korporacijsko upravljanje u Hrvatskoj - problemi modela i dosadašnje prakse

Korporacijsko upravljanje označava u najširem smislu riječi sustav pomoću kojega vlasnici nekoga poduzeća prate rezultate rada unajmljenih menadžera, kako bi osigurali efikasno i profitabilno poslovanje poduzeća. Češka, poljska i mađarska iskustva pokazuju da postojeća praksa korporacijskog upravljanja ne liči niti njemačkom niti američko-britanskom modelu, iako se ( kroz pravnu regulativu ) pretpostavljalo da će normativni model evoluirati u smjeru njemačkog modela korporacijskog upravljanja. To znači da u ovoj post-privatizacijskoj fazi svaka od post-socijalističkih zemalja, pomno prateći međunarodna iskustva, ipak mora tražiti vlastite modele učinkovitog korporacijskog upravljanja. Oni će tek nakon izvjesnog razdoblja (i prakse "učenja kroz činjenje") početi sličiti nekom od prepoznatljivih zapadnih modela ili će se pak - s obzirom na konkretne vlasničke oblike proizvedene privatizacijom - izdvojiti kao zasebni tipovi korporacijske kontrole. Što se tiče Hrvatske, nekoliko se rješenja nudi kao alternativa sadašnjem modelu i praksi korporacijskog upravljanja. Prvo, da bi se unaprijedili mehanizmi unutrašnje kontrole rada menadžera valjalo bi ići na široku edukaciju nekoliko ključnih ekonomskih aktera u procesu korporacijske kontrole; dakle, na edukaciju vlasnika ( o tome što je nadzor i uloga vlasnika), na edukaciju menadžera (da su nadzornici pomoć!) i na edukaciju jednog šireg kruga ljudi koji bi se posebno ‘trenirali’ za ulogu nadzornika u NO . Drugo, valjalo bi ići na ubrzani dolazak stranih vlasnika u Hrvatsku, odnosno u konkretna trgovačka društva, koji bi – pretpostavlja se – sobom donijeli ne samo kapital već i novu kulturu korporacijske kontrole. Treće, valjalo bi relativizirati ‘vlasnički koncept korporacije’, tj. dioničkih društava i umjesto toga zalagati se za pristup dioničkim društvima sa stajališta ‘zainteresiranih sudionika’ ( koncept ‘stakeholder capitalisma’, P. Ireland, 1996). To bi omogućilo da i zaposleni radnici, te drugi nositelji interesa u i oko korporacija dobiju svoje mjesto u nadzornim strukturama korporacije. Četvrto, umjesto neefikasnih, nestručnih i neprofesionalnih nadzornih odbora, vlasnici bi unutrašnju kontrolu menadžera prije mogli postići kroz redovite i nezavisne revizorske uvide u poslovanje tvrtki! Time bi se klasična uloga nadzornih odbora relativizirala, a možda i posve ukinula. Međutim, ako je stvarna upravljačka i informacijska moć toliko na strani menadžera , ne bi li onda bilo efikasnije u hrvatski model uvesti elemente anglo-saksonskog sustava i time na neki način postojeću moć menadžera legitimirati? Prema toj ideji nadzorni odbori bi se formirali iz redova ‘unutrašnjih direktora’ i vanjskih članova (predstavnici vlasnika, zaposlenih, šire zajednice, itd.), uz istovremeno dodatno jačanje drugih kontrolnih mehanizama – kroz menadžerske ugovore. Peto, postoji još jedna mogućnost: da se moramo pomiriti s činjenicom da su unutrašnji mehanizmi vlasničke kontrole takvi kakvi jesu, dakle neučinkoviti ali i neizbježni. Može ih se tek donekle, ali ne i radikalno, popravljati. Jedini izlaz iz takve situacije bilo bi sljedeće rješenje: da država što zakonom što na druge načine stimulira razvoj domaće burze i da se što više poduzeća pojavljuje kao ‘javne korporacije’ na burzi. Istodobno, trebalo bi dodatno učiniti razvidnim pravila za preuzimanja poduzeća. To bi, prema ovoj ideji, dovelo do većeg pritiska na menadžere, spriječilo različite ‘domaće oblike menadžerskog ukopavanja’, a ujedno bi dodatno dovelo i do razvoja tržišta kapitala u Hrvatskoj. Ovoj su ideji vjerojatno skloni i domaći institucionalni investitori (PIF-ovi). Na tragu ove ideje posebno se javlja kao težak problem razvidnosti /transparentnosti poslovanja naših dioničkih društava.

korporacijsko upravljanje; hrvatski model privatizacije; korporacijska kontrola

nije evidentirano