hrvatski

Nasilje naše svagdašnje: Arendt +/vs Benjamin

Pitanje nasilja poput »noćne móre pritišće mozak živih« (Marx). Jedno je od onih što ga ne možemo izbjeći niti kada bismo to stvarno htjeli. Voljni moment bio bi u tome slučaju uzaludan bijeg od nužnosti suočavanja s onime što čini naš svijet baš »našim« hic et nunc, ovdje i sada. Različiti su mogući pristupi fenomenu nasilja. Neki u njemu vide tek puki negativitet. Zbog takva viđenja apstrahiraju se sva ona tomu suprotiva koja bi pokušala vidjeti konstitutivni karakter ovoga fenomena u svakom objašnjavanju naše suvremenosti. Nasilje, sila, nasilno... ovdje se vide tek kao prepreka ostvarenju ljudske samobitnosti koja bi se sastojala u izbjegavanju svih nasilnih činova u našoj egzistenciji. Značaj mirnog života isključivao bi svaku uporabu nasilja. No, je li tako nešto uopće moguće? I... kako? Argumentacija u ovome smislu slijedila je navode iz teksta Hannah Arendt »O nasilju«. Ovaj je tekst paradigmatičan za promišljeno elaboriranje o štetnosti nasilja za svaku mogućnost stvaralačkog djelovanja, a što stoji u osnovi »političke filozofije« ove autorice. Nasuprot tomu, stoje oni autori i tekstovi koji a- priori ne isključuju nasilje, već mu pokušavaju pridati značenje onog pokretačkog načela svake revolucionarne promjene neizdrživog i postojećeg status quo-a. Ovdje se prije svega ubraja paradigmatski tekst Waltera Benjamina »Uz kritiku sile«. Na krajnjim će konzekvencijama tvrdnji iskazanih u tome tekstu baštiniti svoj »pozitivan« stav prema određenom tipu nasilja, prije svega, Slavoj Žižek, a u stanovitoj mjeri i Etienne Balibar. On će biti inspirativnim i za cijeli niz mislilaca novije političke filozofije. Osim što će ga tematizirati narečeni Žižek, osebujan će stav o pojmu »čistog, božanskog«, odnosno »revolucionarnog nasilja« poduprijeti svi oni koji se kritički odnose prema konstelaciji suvremenosti. U svemu ovome teško je biti po strani, ostati neutralan. Pitanje nasilja u konstruiranju nečijeg identiteta važnom je temom svakoga diskursa. Nije li identitet, subjekt, nečije jastvo izravno produkt ove ili one vrste nasilja? Može li se takvo konstituiranje identiteta uopće tome izmaknuti? Jesmo li u svojoj težnji za »mirnim životom« imunizirani (Esposito) od svakog oblika nasilja? Ponovno, kako bi tako nešto uopće moglo biti mogućim? Cui bono? Na sva se ova pitanja teško mogu dati jednoznačni odgovori. Ipak, pitanje o nasilju prevažno je da bismo ga se mogli tek tako odreći.

Nasilje, H. Arendt, W. Benjamin, politička filozofija, društvo, nadzora

Tekst iznosi prilagođeno izlaganje na prvoj ljetnoj Filozofskoj školi u Nikšiću tijekom ljeta 2012.