hrvatski

• Biopolitika i izvanredno stanje Agamben u dijalogu s Walterom Benjaminom

„Izvanredno stanje sve se više pokazuje kao dominantna paradigma vladanja u suvremenoj politici” reći će Giorgio Agamben u svojoj eponimnoj knjizi. Upravo se stoga suvremeni talijanski filozof obraća problematici „Izvanrednog stanja” u svojem prestrukturiranju političke filozofije. Poznat kao najznačajniji teoretičar „biopolitike”, Agamben se, od sredine devedesetih godina, nameće kao njezin najprominentniji analitičar, ali i i kritičar. Zasnivajući svoju filozofijsku poziciju na tematiziranju kategorije „života”, kao onoga što postaje glavnim predmetom političke teorije i praktičnih sustava vladanja u današnjem svijetu, Agamben je knjigom Homo sacer. Suverena moć i goli život (1995) inaugurirao svoju trilogiju u kojoj propituje biopolitičke figure „golog života” i „suverene moći”. Bazirajući svoju „biopolitičku filozofiju” na recipročnom odnosu, izokrenutoj slici ova dva termina, autor je trilogiji dodao još dvije studije: Tragovi Auschwitza (1998) i Izvanredno stanje (2003). U ovome se tekstu izlaže Agambenovo tematiziranje rasprave, koja se dvadesetih godina prošlog stoljeća začela između Carla Schmitta i Waltera Benjamina. Nasuprot uobičajenom, autor ovu analizu provodi tako što Schmittovu teoriju vrhovne vlasti čita kao odgovor na Benjaminovu kritiku nasilja. U toj je „paradigmatskoj polemici” Agamben, naravno, na strani Benjamina. Benjaminovo „revolucionarno nasilje” naziva se Biopolitika i izvanredno stanje | 35 „čistim” ili „božanskim”. Ono uklanja pravo, kako bi na taj način inauguriralo novu epohu.

biopolitika, izvanredno stanje, W. Benjamin, G.Agamben, dijalog

Ovaj tekst je - gotovo doslovni - predložak izlaganja na znanstvenom skupu Kritička teorija društva, održanog u Banja Luci, prosinca 2008.