hrvatski

Dekadencija i ideal. Principi rekonstrukcije antičkih spomenika u Dalmaciji od Adama do Andrića

U tekstu se raspravlja o principima rekonstrukcije antičkih spomenika u Dalmaciji od Roberta Adama sredinom 18. stoljeća do Vicka Andrića sredinom 19. stoljeća. Autor u prvom dijelu teksta daje kratki prikaz tradicije istraživanja antičkoga Rima od vremena Francesca Petrarce do Roberta Adama, želeći uklopiti istraživanje splitske Palače u tu tradiciju. Podsjeća na načela kojih su se u interpretaciji antičkog Rima držali renesansni istraživači (Rafael, B. Castiglione, A. Fulvio, Fra Giocondo, J Mazzocchi, F. Calvo, M. van Heemskerck, Leonardo Bufalini, Etienne Du Pérac i Pirro Ligorio), težeći preciznom prikazu izvornoga stanja. U drugom dijelu teksta govori se o poimanju rekonstrukcije antičkih spomenika u 18. stoljeću. Tu se podsjeća na teorijske postulate Quatremère de Quincyja i Winckelmanna, vezane uz restauriranje i izravno proučavanje spomenika (princip autopsije). Oni se pojavljuju kao temelj promišljanju splitskih spomenika Roberta Adama koji je 1764. objavio Ruins of the Palace of the Emperor Diocletian in Spalatro. Pišući o curiosity i natural desire čitatelja da otkrije izvorno stanje spomenika, Adam je započeo novu tradiciju rekonstruiranja izvornoga stanja Palače u Splitu. Zbog premalog broja sačuvanih ostataka čitatelj se u tom poslu trebao oslanjati na nagađanje (conjecture), barem ondje gdje se ne može doseći pouzdanost (certainty). Adamov je postupak rekonstruiranja i oponašanja antičkih uzora bio srodan postupanju njegova suvremenika Juliena-Davida Le Roya. Dok je Adam pisao o idealnim oblicima kao uzorima za klasicističku arhitekturu 18. stoljeća, Edward Gibbon je u splitskim ruševinama bez izravna uvida vidio samo znakove dekadencije. Rasprave britanskih antikvara i historičara potakle su razvitak lokalne antikvarne zajednice. Njoj su krajem 18. stoljeća pripadali Julije Bajamonti, Radoš Ante Michieli Vitturi i Ivan Josip Pavlović-Lučić. Ti pisci svojim raspravama objavljenima na latinskom i talijanskom jeziku predstavljaju uvod u moderno istraživanje dalmatinskih spomenika, započeto dolaskom austrijskoga cara Franje I. u Dalmaciju 1818. i osnutkom Muzeja starina (Arheološkog muzeja) u Splitu u to doba. Ravnatelji Muzeja i istraživači antičke Salone, Carlo Lanza, Josip Čobarnić i Francesco Carrara su od 1819. do 1850. radili na iskapanju i očuvanju splitskih i salonitanskih spomenika više od prijašnjih istraživača, koji su se morali oslanjati na književne autoritete. Nakon 1848. splitski arhitekt Vicko Andrić je s liječnikom i antikvarom Francescom Lanzom uveo istraživanje Palače u novu eru. Andrić je spojio Adamovu „prirodnu žudnju“ istraživača za upoznavanjem izvornog stanja s tadašnjim stilsko-restauratorskim integriranjem zasnovanim na analogiji. Francesco Lanza je, pak, u svojoj monografiji Dell'antico palazzo di Diocleziano in Spalato iz 1855. stavio naglasak na slikovitosti i ruševnosti (avanzi, reminiscenze, residui, vestigia), iako je u istom djelu nastavio raspravu o idealnim rekonstrukcijama (la produzione d'ideali ricostruzioni).

rekonstrukcija; Robert Adam; Dioklecijanova palača; Salona; Vicko Andrić; Francesco Lanza

nije evidentirano