hrvatski

Posljedice transformacije javnih prostora u tranzicijskom periodu u Zagrebu

U proteklim tranzicijskim desetljećima hrvatski je prostor (urbani i ruralni) doživio značajne promjene. One se ponajviše vide u smanjenju i destrukciji javnog prostora. Brojni prostori i površine javnog ili mješovitog tipa (parkovi, zelene površine, ulice, trgovi, poljoprivredna zemljišta i dr.) u potpunosti su privatizirane ili smanjene u korist privatnih interesa. Rezultati kvalitativnih istraživanja (studije slučajeva, polustrukturirani intervjui s različitim društvenim akterima) provedenih na području Zagreba kroz nekoliko proteklih godina na Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu (2007-2012) pokazuju kako je postsocijalistički i tranzicijski kontekst hrvatskog društva pripomogao transformacijama u prostoru. Prikazat će se sljedeći primjeri: slučaj Cvjetni trg od 2007.-2009. godine te primjeri stambene i poslovne preizgrađenosti kako na rubovima grada tako i u njegovom središtu (od 2000-e godine). Stambenu preizgrađenost obilježava izgradnja privatnih i socijalnih stanova u vidu novih stambenih naselja koji najčešće ne ispunjavaju svoju svrhu (nedostatna opremljenost, manjak javnih servisa i javnih prostora te prevelika gustoća izgrađenosti). Poslovnu izgradnju možemo pratiti na primjerima novih poslovnih zona u Zagrebu pri čemu su prostori uz Radničku cestu i dio Zavrtnice zamišljeni kao novi zagrebački city, poslovno središte koje se popunjava skupim poslovnim i stambenim zgradama i neboderima. Prisutna je i izgradnja brojnih trgovačkih centara (tzv. nemjesta), podjednako u centru i na gradskoj periferiji, kao i izgradnja podzemnih garaža u centru grada. Istraživanjima je pokazano kako upotrebu i vrijednost prostora danas određuje uglavnom tržišna dimenzija prostora, dok su povijesna, kulturna ili simbolička vrijednost zanemarene. Ekonomski tip aktera koji investira i utječe na prostor gradova ili sela (često u sprezi s političkim akterima) pokazuje se glavnim i najutjecajnijim tipom aktera čije djelovanje ostavlja najveće posljedice u prostoru (gentrifikacijski procesi u središtu gradova, preizgrađenost na rubovima gradova, stambenog i poslovnog tipa, prenamjena zemljišta iz poljoprivrednog u građevinsko, povećanje gustoće izgrađenosti, smanjenje i destrukcija javnih prostora itd.). Posljedice takvog postupanja s prostorom ponegdje su već kronične te je pitanje kako će se dugoročno odraziti na njega. Ignoriranje mišljenja struke i civilnog sektora dobro je poznata situacija, tipična za protekla tranzicijska desetljeća. Time je i proces planiranja izgubio na snazi. Istraživanja pokazuju kako su neki stručni akteri koji se bave prostorom (posebno društvene i humanističke znanosti) gotovo potpuno isključeni iz procesa planiranja, što ukazuje i na nepostojanje interdisciplinarnosti u procesu planiranja. Nejednaka uključenost svih aktera u upravljanju prostorom dovodi do neravnopravnog odnosa spram privatnog i javnog te na kraju do neadekvatne brige i zaštite javnog prostora. Iako civilni i stručni akteri upozoravaju na ovakvo stanje i pokušavaju problem podići na višu razinu diskusije i odlučivanja, u procesu donošenja odluka participacija javnosti nije na zadovoljavajućoj razini. Danas se ona uglavnom svodi na formalno sudjelovanje u tzv. javnim uvidima u prostorne planove što je nedovoljna zamjena za stvarnu participaciju u procesu odlučivanja o neposrednom životnom okruženju, a time i o kvaliteti života građana. Rezultati istraživanja (izlaganja) žele ukazati i doprinijeti poboljšanju stanja u prostoru na način što veće transparentnosti i uvida u probleme (uključivanjem stručnog i civilnog sektora) kako bi se zatim oni mogli i što bolje riješiti.

javni prostor; društveni akteri; proces planiranja; održivi način upravljanja prostorom; Zagreb; Hrvatska

nije evidentirano