hrvatski

Däniken-sindrom i njegove varijante

Koncepcija Dänikenovog pisanja bila je prilično uspjela; prvo je dao opis predmeta za kojeg se naslućuje da je bio izrađen alatom za koji se vjeruje da u vrijeme njegovog stvaranja nije bio poznat, pa postavlja pitanje “zašto o tome službena znanost šuti?”, i naposlijetku nudi svoje alternativno tumačenje sa “svemircima” u glavnoj ulozi. Takav pristup diskusiji o neriješenim problemima i nuđenje alternativnog odgovora uz kritiku “službene” znanosti, nazivam Däniken-sindrom. Od 70-tih godina na ovamo (a posebno u SAD-u gdje je Däniken bio jako napadan) medije su zaposjeli drugi alternativci, a među njima ojačao je utjecaj kreacionista. No, njihov je pristup bio drukčiji, jer Dänikena je bilo teško nadmašiti, a publici je trebalo prići na novi, tehnološki napredniji način. Tako su se pojavili “dokumentarni” TV-filmovi u kojima se vrlo vješto izvrće istina da bi se publici prikazalo kako upravo znanstvenici dokazuju njihove postavke i vjerovanja. To više nije izvorni Dänikenov pristup, jer on nije izvrtao činjenice. Ovdje se, dakle, radi o varijanti Däniken-sindroma koja je vrlo pogubna za uvjerenje i stavove promatrača. Naime, publici se ne ukazuje na nerješene probleme, već se oni prikazuju kao riješeni, neosporivi fenomeni koji imaju samo jedno moguće tumačenje - i to autorovo. S velikim budžetom i profesionalnom ekipom stvaraju se znanstveni falsifikati koji imaju dugoročne efekte suprotne onima iz Dänikenovih vremena. Naime, nakon gledanja tih filmova, malo tko biva motiviran da se priključi svjetskoj porodici znanstvenika jer je sve prikazano kao već riješeno, a “eminentni” znanstvenici (snimljeni na način koji neodoljivo podsjeća na režiju i kameru najboljih autora BBC-jevih popularno-znanstvenih serijala) tumače pojave i obrazlažu svoje ideje, a u prilozima se prikazuju i isječci pravih znanstvenih priloga, pa i isječci nekih izjava pravih znanstvenika - koji izvan konteksta dobivaju posve drukčiji smisao.

popularna znanost; kritički osvrt

nije evidentirano