hrvatski

Vladajuća elita i proces delegitimacije privatizacijskog projekta: ima li pouka za budućnost

U ovom radu analiziraju se ona obilježja hrvatskog projekta privatizacije, koja su presudno utjecala na razaranje političkog ugleda donedavno vladajuće elite, okupljene oko Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), vladajuće hrvatske stranke od 1991. do 1999. godine, te neke temeljne elemente legitimacijskog obrasca u politici privatizacije nove političke elite. Pri tome se polazi od hipoteze da je proces delegitimacije hrvatskog privatizacijskog modela usko povezan s njegovim temeljnim obilježjima i ciljnim grupama kojima se, ne na formalno-zakonodavnoj već na realno-životnoj razini zapravo obraćao ( radnici, menadžeri, međunarodne tipologije ciljnih grupa). Opći su zaključci poduzete analize sljedeći. Prvo. Iako su privatizacijski model i njegova izvedba ulazili u ‘projekte visokog socijalnog, ekonomskog i političkog rizika’, u Hrvatskoj se o tome nedovoljno vodilo računa. Drugo. Nisu se nikada razmatrale unutrašnje protivurječnosti hrvatskog modela privatizacije: riječ je o određenim kontekstualnim, konceptualnim, izvedbenim i legitimacijskim napetostima koje prate ostvarenje privatizacije u Hrvatskoj. Temeljna izvorišta legitimacijskih napetosti su: menadžerski krediti i neregulirano preuzimanje poduzeća, centralizacija odluka o procesu pretvorbe/privatizacije i nedefiniranost privatizacijskog zakonodavstva, te identificirane neregularnosti i sudjelovanje raznih nositelja vlasti u zakonski ili moralno sumnjivim privatizacijama poduzeća. . Treće. Usljed tijeka privatizacije u prvih nekoliko godina njezine izvedbe znatan dio imovine hrvatskih poduzeća završio je u rukama državnih fondova, što je dovelo do ponovne etatizacije imovinom vrijednih poduzeća i do usporavanja procesa modernizacije u njima. Četvrto. Legitimacijski obrazac prethodne političke elite u privatizacijskom projektu svodi se u biti na nekoliko temeljnih elemenata: da se privatizacijom napušta bivši ne-vlasnički sustav, da se njome želi ostvariti pravedna razdioba društvenog bogatstva i narodni kapitalizam, te da se istovremeno želi razvoj ‘tržišnog gospodarstva kao u zapadnim zemljama’. Naglasak je bio na utopijskim ciljevima privatizacije, dok se u stvarnosti privatizacija svela na punjenje državnog proračuna i razvoj primitivnog tipa kapitalizma. Nova je politička elita od utopijskih ciljeva privatizacije zadržala ‘ispravljanje nepravdi’ iz ne tako davne prošlosti’, dok je posve otvoreno povećala broj pragmatičkih ciljeva: od bijega države iz poduzeća do izravnog punjenja državnog proračuna sredstvima od privatizacije velikih sustava. Kad je riječ o naravi nabrojenih ciljeva, temeljno je pitanje: u kojoj mjeri ti ciljevi sažimaju prethodna iskustva s privatizacijom i jesu li ti ciljevi ostvarivi u realnom vremenskom razdoblju? Naime, oni su tendencijski nesukladni u jednoj temeljnoj intenciji: da se kroz postupak revizije pretvorbe i privatizacije mogu ispraviti sve dosadašnje nepravde uočene u tome procesu: dok najavljeno objedinjavanje i brza prodaja preostalog portfelja državnih poduzeća tendencijski implicira napuštanje države iz upravljanja tim poduzećima, (ovako) predviđena revizija pretvorbe i privatizacije otvara put ponovnom državnom intervencionizmu u velikom dijelu već privatiziranih poduzeća, što se može pretvoriti u novu ‘lošu beskonačnost’ i začinjanje novih nepravdi.

Privatizacija; delegitimacija; vladajuća elita; hrvatska javnost

nije evidentirano